Tajna Iza Materije

Sve oko nas vidimo kao obojeno unutar tame naših mozgova, kao što npr. vrt izgleda obojen kroz prozor mračne sobe.

Od momenta kada čovjek dođe na ovaj svijet, on je podložan stalnoj indoktrinaciji društva. Dio ove indoktrinacije, moguće glavni dio nje, smatra da je realnost sve ono što se može dodirnuti rukom i vidjeti okom. Takvo razmišljanje, koje je prilično utjecajno u društvu, prenosi se bez ikakvog propitivanja s jedne generacije na drugu.

Momenat će razmišljanja, bez utjecaja ikakve indoktrinacije ipak dovesti do toga da se uvidi zapanjujuća činjenica.

Od momenta kada su nastale, sve stvari koje nas okružuju jednostavno su ono što nam naša osjetila kažu. Svijet, ljudi, životinje, cvijeće, boje cvjetova, miris, okus, planete, zvijezde, planine, kamenje, građevine i svemir. Ukratko, sve stvari trenutna su percepcija naših čula. Da bismo dalje razjasnili ovu temu, bilo bi od velike pomoći da razgovaramo o našim čulima, agentima koji nam dostavljaju informacije o vanjskom svijetu.

Naša percepcija vida, sluha, okusa i dodira, sve one funkcionišu na sličan način. Zamisli okusa, mirisa, zvuka, vida i čvrstoće koje primamo od objekata za koje pretpostavljamo da postoje u vanjskom svijetu sve su prenesene neuronima do nadležnih centara u mozgu. Dakle, ono što mozak prima jesu živčani impulsi. Naprimjer, za vrijeme procesa gledanja, svjetlosne čestice (fotoni) koje putuju od objekta do očiju prolaze kroz leću na prednjem dijelu oka. Tu se svjetlost lomi i izokrenuta pada na mrežnjaču na zadnjem dijelu oka. Živčani impuls nastao u mrežnjači, nakon serija procesa, opaža se kao slika u centru za vid u mozgu. I mi, u dijelu mozga zvanom centar za vid koji zauzima samo nekoliko kubnih centimetara, opažamo boju, blistavi svijet koji ima dubinu, visinu i daljinu.

Sličan sistem postoji i u svim ostalim čulima. Okus, naprimjer, specijalnim se ćelijama u ustima i na jeziku preobražava u živčani impuls i prenosi do odgovarajućeg centra u mozgu.

Ovaj primjer dodatno će razjasniti ovu temu. Zamislimo trenutak kada pijete limunadu iz čaše. Hladnoća i čvrstoća čaše koju držite specijalnim se ćelijama preobražava u živčane impulse pod vašom kožom i prenosi se do mozga. U isto vrijeme, miris limunade, slatki okus koji osjećate kada pijuckate i žuta boja koju vidite kada gledate u čašu, sve to prenosi se do mozga kao živčani impuls. Zvuk koji čujete kada stavite čašu na sto na sličan način je opažen vašim uhom i prenesen do mozga kao električni signal. Centri čula u mozgu, koji su suštinski različiti, sada rade u kooperaciji jedan s drugim, interpretirajući sva opažanja. Kako rezultat te interpretacije, vi pretpostavljate da pijete čašu limunade. Drugim riječima, sve zauzima mjesto u osjetilnim centrima mozga dok vi mislite da su ta opažanja stvarna.

Kada smo u nekoj sobi, mislimo da smo na ograničenom mjestu, a kada smo na moru, mislimo da smo na veoma prostranom mjestu. To je donekle samo iluzija jer mi, zapravo, i jedno i drugo doživljavamo u vrlo malom mjestu unutar našeg mozga.

Međutim, na ovoj tački jednostavno ste nasamareni jer nemate dokaz prihvatiti da to što opažate u vašem mozgu ima materijalnu povezanost s onim izvan važe lobanje.

Predmet koji smo objasnili dosad, danas je očit i dokazan od nauke. Svaki će vam naučnik reći da taj sistem radi i da je svijet u kojem mislimo da živimo u stvarnosti skup opažaja. Engleski fizičar John Gribbin smatra da odnos interpretacija mozga čini da su naša čula kao interpretacija stimulansa koji dolaze iz vanjskog svijeta kao što je drvo u vrtu. On hoće reći da naš mozak opaža stimulativne poticaje koji se filtriraju kroz naša čula i da je samo drvo stimulans. On tada pita: “Pa, šta je stvarno? Drvo koje je formirano u našim čulima ili drvo u vrtu?”59

Bez sumnje, ovo je stvarnost koja zahtijeva duboko razmišljanje. Sve dosad, bilo je potpuno moguće da pretpostavite da sve što vidite u vanjskom svijetu ima svoju apsolutnu relanost. Ipak, kao što nauka također potvrđuje, nema načina da dokažete da objekti imaju materijalnu povezanost s vanjskim svijetom. Tema, ovdje ukratko objašnjena, jedna je od najvažnijih što vam se može u životu ostvariti.

Milioni boja u mjestu mrklog mraka

Kada duboko razmislimo o ovome, mi nailazimo na sasvim zapanjujuća pitanja. Mozak, u kojem su smješteni naši centri, samo je komad mesa težak 1400 grama. A lobanja, skup kostiju, štiti ovaj komad mesa. Radi se o takvoj zaštiti da nikakvo svjetlo, buka ili miris bilo kakve vrsta ne može proći kroz nju. Unutar lobanje nalazi se mrkli mrak i mozak je potpuno izolovan od bilo kakvog svjetla i mirisa.

Međutim, u ovom mračnom prostoru mi opažamo raznobojni svijet s milionima različitih okusa mirisa i glasova. Kako se to događa?

Kako osjećate svjetlost u mrklom mraku? Kako osjećate miris u mjestu koje je potpuno izolovano od bilo kakvog mirisa? Umjesto toga, kako osjećate druge osjećaje? Ko stvara sve ove osjete za vas?

Ustvari, svakog trenutka događa se čudo. Kao što smo spomenuli gore, sve percepcije sobe u kojoj se nalazimo, naprimjer, transformirane su u živčane impulse i prenesene do mozga. Osjeti preneseni do mozga interpretirani su kao slika sobe. Drugim riječima, vi uistinu, niste u sobi u kojoj mislite da jeste, naprotiv, soba je unutar vas. Mjesto sobe ostaje u mozgu ili, da radije kažemo, mjesto na kojem je opažena soba jeste mala, mračna i tiha tačka. Međutim, široki pejzaž koji vidite na horizontu također je nekako stao u tu malu tačku. U istom mjestu opažate i sobu u kojoj se nalazite i široki pejzaž.

Osim toga, to je opet naš mozak koji interpretira i dodaje značenja signalima za koje mislimo da su “vanjski svijet”. Razmotrimo, naprimjer, čulo sluha. To je, ustvari, naš mozak koji je u simfoniju transformirao zvučne valove iz “vanjskog svijeta”. Na isti način, kada vidimo boje, ono što dolazi do mozga jeste spoj živčanih impulsa različitog značenja. Opet je naš mozak taj koji preobražava ove signale u boje. Boje ne postoje u “vanjskom svijetu”. Niti je jabuka crvena, niti je nebo plavo, niti je drveće zeleno. Oni su takvi kakvi jesu samo zato što ih mi opažamo kao takve. “Vanjski svijet” potpuno zavisi od našeg opažanja.

Čak i najmanje oštećenje mrežnjače izaziva sljepilo na boje. Neki ljudi opažaju plavu kao zelenu, neki crvenu kao plavu, a neki sve boje kao različite nijanse sive. S ove tačke gledišta, nije bitno da li je vanjski objekat odvojen ili ne.

Ugledni mislilac Berkeley, također, se bavio ovom činjenicom:

“U početku, vjerovali smo da boje, mirisi, itd. ‘stvarno postoje’, ali su se takvi pogledi nakon toga porekli, a viđeno je da je jedino postojanje u zavisnosti na naša opažanja.”60

U zaključku, razlog zbog kojeg vidimo objekte obojene nije zato što su oni obojeni ili što imaju nezavisno materijalno postojanje izvan nas. Istina o materiji je prije takva da su sve kvalitete koje im pripisujemo unutar nas, a ne u “vanjskom svijetu”.

Šta postoji izvan nas?

Dosad smo govorili o činjenici da mi živimo u našim lobanjama i ne opažamo ništa više od onoga što naša osjetila opaze. Otiđimo sada korak dalje: “Da li stvari koje opažamo stvarno postoje ili su one imaginacija?”

Zapitajmo se: “Postoji li potreba za vanjskim svijetom kako bismo čuli ili vidjeli?”

Odgovor je ne. Ne postoji potreba za vanjskim svijetom da bismo vidjeli ili čuli. Stimulacija mozga u bilo kojem obliku pokreće funkcije svih osjeta, formira osjećaje, vizije i buku. Najbolji primjer koji bi objasnio ovo jeste san.

Dok sanjate, ležite na krevetu u tamnoj i tihoj sobi, vaše su oči čvrsto zatvorene. Ništa izvana ne dolazi do vas što biste mogli opaziti: niti svjetlost niti buka. Ipak, u svojim snovima, možete iskusiti mnoge stvari koje su kao i doživljaji svakodnevnog života. Ti doživljaji jednako su živi i jasni kao i kod budnog stanja. U vašim snovima, vi se, također, probudite i žurite na posao ili, umjesto toga, sanjate da idete na godišnji odmor i osjećate ljetno sunce.

U našim snovima, mi možemo sanjati da smo na tropskom otoku. Mi doživljavamo taj moment kao svu svoju stvarnost. Niko nas ne može uvjeriti da mi u tom trenutku sanjamo i da nije tako sve dok se ne probudimo i ne shvatimo da smo samo sanjali.

Osim toga, dok sanjate, ne sumnjate u ono što vidite. Tek kada se probudite, shvatite da je sve bio san. U snovima se bojite, osjećate tjeskobu, sreću ili tugu. Istovemeno, osjećate tvrdoću materije. Međutim , ne postoji izvor koji proizvodi ove osjete jer ste još uvijek u tamnoj i tihoj sobi.

Descartes o zapanjujućim činjenicama o sanjanju kaže slijedeće:

“U mojim snovima ja vidim da činim različite stvari, idem na različita mjesta, međutim, kada se probudim, vidim da nisam ništa radio, da nisam nigdje išao, nego sam mirno ležao u krevetu. Ko mi može garantovati da cijelo vrijeme ne sanjam i, štaviše, da moj cijeli život nije san?”61

U ovom slučaju, ne samo što naše snove doživljavamo kao stvarne, i kada se probudimo shvatimo da je to bio svijet mašte nego mi ne možemo tvrditi da su naša iskustva, kada smo budni, stvarna. Tako, sasvim je moguće da se bilo kad možemo probuditi iz našeg života za koji mislimo da ga živimo i početi doživljavati istinski život. Mi nemamo dokaz kojim bismo ovo porekli. Naprotiv, otkrića moderne nauke bude ozbiljne sumnje o tvrdnji da ono što doživljavamo u svakodnevim životima ima stvarno postojanje.

U ovom slučaju, suočavamo se s očitom dilemom: u isto vrijeme dok mislimo da ovaj svijet u kojem živimo postoji, nema osnova na kojima bismo zasnovali ovu pretpostavku. Sasvim je moguće da ova opažanja nemaju materijalnu korelaciju.

Da li su naši mozgovi odvojeni od vanjskog svijeta?

Ako se stvari koje priznajemo kao materijalni svijet sastoje samo od osjeta koji su nam pokazani, šta je onda mozak, pomoću kojeg čujemo, vidimo i mislimo? Nije li mozak, kao i sve ostalo, skup atoma i molekula?

Kako i sve drugo, mi i mozak smatramo “materijom”. I on je samo opažanje i nije izuzetak. Konačno, i naš mozak jeste komad mesa koji opažamo preko naših osjeta. Kao i za sve, mi pretpostavljamo da on postoji u vanjskom svijetu. Mozak je samo slika za nas.

Pa, ko opaža sve ovo? Ko vidi, čuje, miriše i osjeća okus?

Sve ovo vodi nas licem u lice prema nečem što je očito. Ljudska bića vide, osjećaju, misle i svjesna su da su više od skupa atoma i molekula koji čine njegovo tijelo. Šta osobu čini čovjekom? To je zapravo duh. Allah, dž.š., darovao mu ga je. U protivnom, pripisivanje svijesti i svih drugih čovjekovih osobina i vještina komadu mesa teškom kilo i po definitivno bi bilo nerazumno, a da ne spominjemo da je ovaj komad mesa samo iluzija.

(On) Koji sve savršeno stvara, Koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi tekućina, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne – i On vam i sluh i vid i pamet daje – a kako vi malo zahvaljujete! (Es-Sedžda, 7-9)

Allah je nama najbliže biće

Pošto osoba nije skup materije, nego “ruh”(“duša”), ko je onaj ko predstavlja ili, da budemo precizniji, “stvara” i predstavlja našim dušama zbirku opažaja zvanih “materija”?

Odgovor na ovoj pitanje jasan je: Allah, dž.š, Onaj Koji “udahnjuje” Svoj ruh u čovjeka, Stvoritelj je svega što nas okružuje. Jedini izvor ovih percepcija jeste Allah, dž.š. Ništa ne postoji osim onog što On stvori. U ajetima koji slijede On stalno stvara sve ili, u suprotnom, ničeg ne bi bilo.

Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih, drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe. (Fatir, 41)

Kao rezlutat neprekidnog ugađanja kojem su ljudi izloženi od rođenja oni će nerado prihvatiti ovu činjenicu. Bez obzira kako će izbjeći da je čuju ili da je vide, ona je ipak jasna činjenica. Sve što čovjek vidi, što mu je pokazano Allahovo je stvaranje. Osim toga, ne samo vanjski svijet nego i reakcije za koje tvrdimo da su naše dešavaju se samo Allahovom voljom. Bilo koja akcija nezavisna ili odvojena od Allahove volje ne dolazi u obzir.

… Allah stvara i vas i ono što napravite?" (Es-Saffat, 96)

… i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio... (El-Anfal, 17)

Kao rezultat svega ovoga shvatamo da je jedino apsolutno biće samo Allah, dž.š. Nema ništa osim Njega. On obuhvaća sve što je na nebesima i na Zemlji i ono što je između njih. Allah, dž.š,. u Kur’anu kaže da je On svugdje i da On obuhvaća sve:

Oni sumnjaju da će pred Gospodara svoga stati, a On znanjem Svojim obuhvaća sve! (Fussilat, 54)

A Allahov je i istok i zapad, kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna. (El-Bekara, 115)

Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji i Allah sve zna. (En-Nisa, 126)

Kada smo ti rekli: “Sigurno tvoj Gospodar svojim znanjem obuhvata sve ljude”. (El-Isra, 60)

Moć Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (El-Bekara, 255)

Allah nas obuhvaća sa svih strana. Sprijeda, ozada, slijeva, i zdesna. On je Onaj Koji je svjedok svakog našeg pokreta, svugdje. On ima potpunu kontrolu izvana i unutar nas i bliži nam je od naše žile kucavice, Allah, Svemogući.

“Hvaljen neka si!”, rekoš e oni, ‘Mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.’” (El-Bekara, 32)