Uzorni Moral Sulejmana, a.s.,

U dosadašnjim poglavljima knjige govorili smo o različitim znanjima kojima je Allah, dž. š., obdario Sulejmana, a. s., o njegovom raskošnom carstvu i moćnoj vojsci. A jedna od najbitnijih odlika Sulejmana, a. s., koje su saopćene u Kur’anu, nesumnjivo je uzorni moral koji je on posjedovao. Dok je tokom cijelog svoga života pozivao na zaživljavanje morala kojim će Allah, dž. š., biti zadovoljan, i sam je, svojim dubokim imanom i superiornim moralom, bio uzor svima ostalima.

U svim svojim poslovima usmjeravao se ka Allahu, dž. š.

Jedno od pitanja koje, u kur’anskim ajetima koji su u vezi sa životom Sulejmana,a.s, najviše privlači pažnju je da se on u svim svojim poslovima uvijek usmjeravao ka Allahu, dž. š., da Mu je činio dovu i da Mu je povjeravao sve svoje namjere.

Sulejman, a. s., je živio u jednom periodu u kome je idolopoklonstvo bilo izrazito rašireno, međutim, on Allahu, dž. š., nikada nije pripisivao ortaka i druga. Jedino je vodio računa o Allahovom zadovoljstvu; živio je bogobojazno i, ne obraćajući pažnju na mišljenje bilo koga drugog, djelovao je u cilju zaživljavanja vjere koju je Allah nalagao. Dok je u vjeru pozivao Sabejce, koji su se klanjali idolima, on ih je, isto tako, pozivao i na predanost Allahu, dž. š., i tražio da odustanu od svog klanjanja Suncu.

Kada bi se suočavao sa bilo kakvom poteškoćom, problemom ili nimetom, Sulejman, a. s., se odmah usmjeravao ka Allahu, dž. š. U svim svojim govorima slavio je Allaha, dž. š., a svaku svoju odluku donosio je spominjanjem imena svoga Gospodara. Allah, dž. š., je Sulejmana, a. s., iskušavao različitim slučajevima i stanjima, a on je uvijek odgovarao veoma uzornim moralom i bogobojaznim držanjem. Ilustracije radi, kao što je istaknuto u prethodnom ajetu, kada je stavljan na kušnju, prvo što je Sulejmanu, a. s., padalo na um bilo je upućivanje dove Allahu, dž. š., i traženja utočišta u Njegovom oprostu i milosti.

Ne samo u teškim trenucima; Sulejman, a. s., je isti moral pokazivao i u trenucima bilo kojeg uspjeha ili pobjede; uvijek je bio bogobojazan i rob koji je bio svjestan svoje bespomoćnosti naspram Allaha, dž. š. Svaki ostvareni uspjeh je odmah uočavao kao svojevrsno iskušenje od strane Allaha, dž. š. Kao što se i saopćava u prethodnom ajetu, na svoje uspjehe odgovorao je jednom krajnjom poniznošću. Ovaj ponizan odgovor ishod je njegove svjesnosti da su svakojaki uspjesi, kao i svakojake nevolje, iskušenja od strane Allaha, dž. š.

I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim, da i nekom drugom može biti dato nešto slično onome što je vama dato, ili da će vas oni pred Gospodarom vašim pobijediti." – Reci: "Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!" – Reci: "Blagodat je samo u Allahovoj ruci, On je daruje kome hoće." – A Allah je neizmjerno dobar i zna sve; On Svojom milošću naročito daruje onoga koga hoće, - A Allahova blagodat je velika! (Âl-'Imrân, 73-74) Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: "Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurrno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?" – Oni su odgovorili: "Pristajemo!" – "Budite, onda, svjedoci" – rekao bi On -, "a i Ja će s vama svjedočiti." (Âl-'Imrân, 81)

Bio je rob koji je uvijek bio zahvalan Allahu, dž. š.

Kao Davuda, a. s., i Sulejmana, a. s., je Allah, dž. š., je, blagodatima koje prethodno nikome nisu date, učinio odabranim i obdario ga dobitima koje će biti povod za njegovu zahvalu Gospodaru. Naspram svih ovih blagodati Sulejman, a. s., je uvijek bio zahvalan, ponizan i bogobojaznog ponašanja; u sim svojim poslovima se usmjeravao ka Allahu, dž. š. Kao što smo to i prethodno naglasili, on je bio rob koji je znao da su sve blagodati i sve njegove superiorne odlike samo iskušenja od strane Allaha, dž. š., da će se na Sudnjem danu suočiti sa odgovorom na ove nimete i ponašao se u skladu sa time.

U ajetu se saopćava da se, nakon što je čuo razgovor koji se odvijao između mravi, Sulejman, a. s., odmah usmjerio ka Allahu i učinio dovu. Naspram nimeta kojima je obdaren, on je uvijek bio svjestan da je stvarni vlasnik svega toga naš Gospodar, svojim djelima i riječima je pokazivao da mu je jedini cilj postizanje Allahovog zadovoljstva.

Ovaj njegov predani i iskreni moral Allah, dž. š., je nagradio na najljepši način i to nam saopćio u slijedećem ajetu: “On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište” (Sad, 40). A u drugom ajetu saopćava se da je njega i njegovog oca, Davuda, a. s., “odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih!” (An-Naml, 15).

Osim toga, kada je ugledao požrtvovanost mravice prema mravljoj zajednici, Sulejman, a. s., se odmah prisjetio svoje majke i svoga oca. To je, pak, veoma bitna lekcija, ders koji pokazuje da na sve nimete koji čovjeku dolaze posredstvom njegovih roditelja (kao što su njega od ranog djetinjstva, odgoj, utočište, obrazovanje) treba zahvaljivati Allahu, dž. š., koji je stvarni vlasnik svega toga.

Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili – džennetske bašče će prebivalište biti,( Al-Kahf, 107)

Sulejmanova, a. s., ljubav prema životinjama

Kao što se vidi iz citiranih ajeta, Sulejman, a. s., je posebno vrijeme izdvajao za njegu ovih životinja, koje svojim majstorstvom i gracioznošću u stavu i trčanju pružaju veliku draž posmatračima. A u međuvremenu je slavio i veličao svoga Gospodara. Ovo je primjerno držanje jednog vjernika: naspram ljepota koje vidi i dubokog efekta koje te ljepote formiraju u njegovoj duši, vjernik spominje i veliča Allaha, dž. š. To je djelovanje oformljeno u ishodu duboke ljubavi koju vjernici osjećaju prema svome Gospodaru.

i konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvoriće i ono što ne znate. (An-Nahl, 8)

Većina insana koji su daleko od ljepota koje nosi vjera razvijaju jedan zatvoreni karakter osobe koja je neosjetljiva prema događanjima i bićima oko sebe. Međutim, kao što se jasno vidi iz ponašanja Sulejmana, a. s., vjernik je smotren insan koji je krajnje osjetljiv naspram ljepota iz svog okruženja, koji se naslađuje ljepotama, estetikom i umjetnošću. Svjestan je Allahovih nimeta i zna se naslađivati njima i zahvaljivati. Ajetom “Reci: ‘Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’ Reci: ‘Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih.’...” (A’raf, 32) Allah, dž. š., saopćava da je dunjalučke nimete stvorio radi vjernika.

Ljubav koju osjeća u sebi, Sulejman hem izražava riječima, hem to i djelom manifestira. Ovdje na najotvoreniji način vidimo Sulejmanovu, a. s., moć izražavanja ljubavi. U principu, ljubav koju osjećaju u sebi, ljudi ne uspijevaju uvijek izraziti kako treba i na lijep način. Štaviše, u većini slučajeva se i suzdržavaju od toga. Mogućnost najiskrenijeg pokazivanja ljubavi koju čovjek osjeća prema nekom biću posebna je sposobnost data od Allaha, dž. š. U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava da je ovu sposobnost dao i Svom čestitom robu, Jahjau, a. s.:

“O, Jahja, prihvati Knjigu odlučno!” - a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio i nježnost i čednost, i čestit je bio. (Maryam, 12-13)

U Kur’anu se navode i drugi primjeri o tome da je, pored konja, Sulejman, a. s., istu ljubav pokazivao i prema drugim životinjama. Jedna od tih životinja su i mravi. Jedna mravica, koja je vidjela da im se približava Sulejman sa svojim vojskama, rekla je mravljoj zajednici da uđu u svoja gnijezda, inače im Sulejman i njegove vojske mogu ‘‘nesvjesno’’ nanijeti štetu. Mravičino korištenje formulacije ‘‘nesvjesno’’ u svom obraćanju skrenulo je pažnju na tako visoki Sulejmanov merhamet da u toku rata čak ni mravima ne želi nanijeti zlo.

U ovim ajetima u kojima se iznose primjeri iz života Sulejmana, a. s., muslimanima se skreće pažnja i na značaj ljubavi prema životinjama, pošto kroz ljepotu stvaranja i duboku mudrost u živim bićima vjernik bolje uspijeva poimati Gospodara, Allaha, dž. š. Upravo se, na ovu činjenicu skreće pažnja isticanjem “ona (stoka) vam je ukras... “ u šestom ajetu poglavlja An-Nahl, u kome se detaljno iznose ibreti kod životinja. Eto, i ljubav prema životinjama koju opažamo kod Sulejmana, a. s., jedno je od svjedočanstava oduševljenja koje se osjeća prema ovom savršenom Allahovom stvaranju.

U Kur’anu se i stvaranje sigurnosti ističe kao jedna od strana životinja koje su korist za čovjeka. Ilustracije radi, postoje naznake o tome kako se psi mogu koristiti u cilju osiguranja sigurnosti za njihove vlasnike. U osamnaestom ajetu poglavlja Al-Kahf govori se o psu stanovnika pećine. U nizu drugih ajeta se podstiče na ljubav prema životinjama i analiziranje dokaza stvaranja vidljivih kod životinja.

Sulejmanovo pokazivanje ljubavi prema imetku

Mahmud Dželaleddin, Kaligrafija dželi sulus: "Moj Allahu, opskrbi me na najljepši način. Podari mi dobra djela, bezgriješna, moralno I ljudski dopadljiva."

..."Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav
prema blagu!"...(Sad, 32)

Kao što se vidi i iz navedenog ajeta, Sulejman, a. s., je razmišljao o raskošnoj imovini koju je posjedovao i veličao svoga Gospodara; naglasio je da je veličanje Allaha, dž. š., izvor ljubavi prema blagu. Treba studiozno razmisliti o ovome značenju. U određenim drugim kur’anskim ajetima se govori o tome kako ljubav prema imetku može zavesti čovjeka. Naprimjer, u kur’anskom poglavlju Al-’Adiyat se kaže slijedeće: “Čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan i sam je on toga, doista, svjestan, i on je, zato što voli bogatstvo radiša” (Al-’Adiyat, 6-8). Većinu onih koji gaje ljubav prema imetku to čini da budu ljudi otvrdnjela srca i udaljava ih od vjere, pošto smatraju da je dobit ono što posjeduju,da, zbog toga postaju oholi, osjećaju ‘‘mustagnijet’’ (osjećaj sposobnosti, zaboravljanje na podređenost Allahu, dž. š.) i obuzima ih strast za postizanjem još većeg imetka. Umjesto da žive kako bi robovali Allahu, dž. š., oni žive da bi postigli štoviše imovine. Svaki musliman se mora držati daleko od strasti za ovosvjetskim imetkom i blagom!

U edenske vrtove koje je Milostivi robovima Svojim obećao zato što su u njih vjerovali, a nisu ih vidjeli, - a obećanje Njegovo će se doista ispuniti .(Maryam61)

Međutim, kur’anska priča o Sulejmanu, a. s., pokazuje nam da će na imetak i blago vjernici sasvim drugačije gledati od nemarnih ljudi i da će im, nakon što postignu takvu svijest, postizanje imetka biti jednim od povoda za veličanje Svemogućeg. Svijest na koju se cilja je činjenica da je sav imetak i blago Allahovo vlasništvo, da dolazi od Njega i da će opet Njegovom voljom otići. Svjestan toga, vjernik se ne oholi i ne sili kada mu se da imetak i blago. Isto tako ga ne obuzima ni strah da će možda ostati bez toga. Zahvaljuje se na svim dobrima koje mu je Allah, dž. š., dao i koristi ih na Allahovom Putu kako bi postigao Njegovo zadovoljstvo. A kada mu Allah, dž. š., ukaže veliki imetak, slavu i vlast, sve to vidi kao blagodati i povod za iskušenje; njegovo poštovanje prema Allahu, dž. š., ljubav i strah još više se povećavaju.

Upravo su to razlozi što su iskreni vjernici, koji su srčano vezani za Allaha, dž. š., najdoličniji ljudi za povjeravanje imovine, blaga i vlasti. Jedan od njih, Sulejman, a. s., unatoč tome što je u svojim rukama imao takvu vlast koja nikome drugome nije bila dostupna, uvijek je bio obuzet jednom iskrenom i dubokom ljubavlju prema Allahu, dž. š., i svim svojim sredstvima je služio Njegovoj vjeri.

Iz ovog ajeta se razumije da je imetak dopustiv ako je u službi postizanja Allahovog zadovoljstva. Ako se raspoloživi imetak troši u poslovima kojima će se postići Allahovo zadovoljstvo i u veličanju Allahove neograničene moći, onda se treba nadati da će Allah biti zadovoljan tim djelima.

Sulejman, a. s., je imovinu volio radi Allahovog zadovoljstva i od Njega tražio da mu podari jedan ogromni imetak koji bi trošio na Njegovom Putu. Ovim ajetom se upozorava da, radi trošenja na Allahovom Putu, vjernici na ovom svijetu mogu tražiti jedno jedinstveno bogatstvo i imetak.

Kao što se razumije iz kur’anskih ajeta, muslimani mogu posjedovati bogatstvo, raskošni imetak, umjetnička djela koja pobuđuju oduševljenje... Upravo su, tokom historije, muslimanske države iznijele krajnje velebna umjetnička djela i cijelim svijetom se proslavili svojim bogatstvom i silom. Najilustrativniji primjer toga je Osmanlijska imperija, koja je stoljećima predvodila cijeli islamski svijet. Djela koja su ostala iza ove velike imperije i danas ukrašavaju četiri strane tri kontinenta.

Jedna od mudrosti ovog bogatstva koje posjeduju vjernici je da bogatstvo igra veliku ulogu u zagrijavanju ljudskih srca za islam. Njihovo pompezno bogatstvo u prvom trenutku je psihološki djelovalo na one koji žive daleko od vjerske etike i koji pretjerano pridaju značaj materijalnim vrijednostima, te osiguralo njihovo zanimanje za vjeru. Ovo je, kao što ćemo vidjeti i u narednim poglavljima, jedan od metoda koji je i Sulejman, a. s., koristio kako bi kraljica Sabe prihvatila islam.

Upozorenja na specijalno znanje dato Sulejmanu

Ovim ajetima se govori o specijalnom znanju koje je dato Davudu i Sulejmanu, a. s. A saopćenje u nastavku ajeta da je to znanje ‘‘prava blagodat” je možda jedno upozorenje da su oni bili upoznati sa jednim superiornim znanjem, koje je nedostupno za sve ostale.

Iskušavanje Sulejmana, a. s., ostavljanjem njegovog bolesnog tijela na prijestolju, možda je mudžiza koja je u vezi sa znanjem koje smo prethodno istakli. Allah, dž. š., je, možda, na jedan metafizički način, Sulejmana, a. s., izveo iz materijalne dimenzije u kojoj žive sva živa bića i doveo ga u duhovni svijet. Moguće je da je u ovom svijetu nestala materija; da je Sulejman, a. s., shvatio da i njegovo prijestolje, i tijelo na prijestolju, nisu materijalna bića, da su samo jedna imaginacija. A kada je iz duhovnog svijeta prešao u materijalni, možda se ponovo domogao svoga tijela i vratio u svoje uobičajeno stanje!

Tokom ovog putovanja, Sulejman, a. s., je, možda, izišao iz svoga tijela i, prema tome, svoje tijelo vidio kao leš, a u ishodu toga je možda uočio bezvrijednost dunjalučkog svijeta i to koliko je čovjek jedno bespomoćno biće. Moguće je da je shvatio da će se za nekoliko decenija rastati od dunjaluka, da su novac, bogatstvo, imetak, blago i sve ljepote kojima u toku dunjalučkog života ljudi pridaju značaj- ništa drugo do jedna uobrazilja.

Moguće je da je Sulejman, a. s., koji je shvatio bezvrijednost dunjalučkog života, isto tako shvatio i značaj trošenja imovine na Allahovom Putu i u korist islama. S time u vezi, neposredno nakon ovog putovanja, Sulejman, a. s., čini dovu Allahu, dž. š., da mu podari neviđeno bogatstvo i vlast.

I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, - a Allah je neizmjerno dobar.(Âl-'Imrân, 174) On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima.(At-Tawba, 33)