 |
Bog nam u Kur’anu objašnjava kako slijedi u ovom ajetu:
... Ovaj Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (Sura Yusuf, 111)
Kao što Bog eksplicitno kaže u ovom ajetu, Kur’an “objašnjava sve,” ali to nije dostatno onima koji izmišljaju sujevjerje. Oni ne smatraju put na koji ukazuje Kur’an dovoljno usklađenim sa njihovim lažnim religijskim konceptima. Zbog toga, kroz cijelu historiju oni drže da neke odredbe Kur’ana “nisu dovoljne” (sigurno je Kur’an iznad toga) i da im je potrebno tumačenje. Iz toga su izveli ideju koja kaže da se Kur’an može razumjeti “jedino kroz hadise*.”
*Izreke i praksa poslanika Muhammeda (savs). Dozvolite da razjasnimo nešto ovdje: hadisi su se zadržali do današnjeg dana kao riječi poslanika (savs). Dok su pojedini potpuno povjerljive i tačne izreke i prakse, druge su se postepeno iskrivile i značenje im se promijenilo. Postoje dva načina da se razluči da li određeni hadis zaista čini riječi i praksu poslanika (savs), a to je da li je njegov sadržaj u skladu s Kur’anom, a drugi je da li se događaj već realizirao. Bez sumnje se kleveće naš poslanik (savs) uzimajući za istinite one riječi i prakse koje su u suprotnosti s Kur’anom, te tvrdeći da ih je izrekao naš poslanik (savs) jer se poslanik (savs) strogo pridržavao isključivo Kur’ana.
Ideja da se Kur’an “jedino može razumjeti kroz hadise” je donijela ogromnu štetu islamskom svijetu jer su neki muslimani, vodeći se ovom idejom, počeli izmišljati hadise u ime vjere. Čak su postepeno prestali koristiti Kur’an u potpunosti, uzimajući te hadise kao jedini izvor vjere. U slučajevima kada se ti hadisi sukobljavaju sa Kur’anom, čak su bili toliko drski da ustvrde da su “ovi hadisi snažniji od Kur’ana.” Stotine izmišljenih hadisa su bili izvorima za različite vjere, a rezultat su bile četiri škole koje jedna drugu opovrgavaju u mnogim oblastima islama. Svi njihovi učenjaci sebe nazivaju muslimanima, ali se svi zalažu za potpuno različite stvari. Čak smatraju da su pripadnici drugih škola nevjernici. Naš poslanik (savs) se u Kur’anu žali Svemogućem Bogu na stanje u kojem se našao islamski svijet:
Poslanik je rekao: "Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!" (Sura al-Furqan, 30)
Zaista, problem ogromnog dijela islamskog svijeta danas jeste da ljudi smatraju da je Kur’an prevaziđena knjiga.
Kada je Kur’an napušten, došlo je vrijeme za “idžmu.” (Idžma: eminentni vjerski lideri koji u svakom periodu donose naredbe u vezi sa šerijatskim zakonom na osnovi deduktivne analogije.) s obzirom da Kur’an nije bio njihova vodilja, pritisnuti su hiljadama izmišljenih hadisa i konačno su odlučili da “ni Kur’an ni hadisi ne mogu ispravno objasniti obaveze.” Ovi “vjerski lideri” su počeli proizvoditi zakone u ime islama, škole su počele da se sukobljavaju jedna sa drugom, pa su se muslimanske zajednice počele sukobljavati sa pripadnicima drugih škola. Svaki “vjerski lider” ima svoju interpretaciju koju smatra zakonom, svaka zajednica se zasniva na drugačijem setu praksi, pa se islam počeo raslojavati na sekte, klase i, u konačnici, male grupe. Kur’an, međutim, je ostao dekorativni predmet koji treba da se okači na zid u svojoj kutiji. Kao rezultat ovoga, ograman dio islamskog svijeta je “napustio i počeo ignosrisati Kur’an.”
 |
| The problem with much of the Islamic world today is that it has abandoned the Qur'an. Every pronouncement by people described as “leaders of the faith” has been adopted as a rule, and so every religious community has its own different practices. |
Posmatrajući neke od protivnika islam, primjećujemo da je, kakve li ironije, njihov problem isti kao i kod zagovornika sujevjerja: ne crpe saznanja o islamu iz Kur’ana. Baš kao i zagovornici sujevjerja, oni se koncentriraju na izmišljene hadise, tradiciju ili tumačenja islama od strane vjerskih lidera koji su generalno neusklađeni sa Kur’anom. Po njihovom shvatanju, “islam” je stil života i praksa zagovornika sujevjerja. Po njihovom shvatanju “islam” je imaginarna moć historičara, a ne vjera objavljena Kur’anom. Oni nazivaju zakon ove izmišljene religije “šerijatom,” a ne propise Ku’ana. Potpuno su nesvjesni vrijednosti, koncepta i prakse predstavljene u Kur’anu, ali duboko poznaju prakse i pravila lažne religije zagovornika sujevjerja. Kritizirajući pravila te lažne religije, oni smatraju da kritiziraju islam. Toliko su vezani za religiju zagovornika sujevjerja da prosto ne vjeruju kada im se kaže: “To nije islam.” A to je iznimno ozbiljna greška.
Ovi ljudi bi trebali povjerovati u ovo, osim ukoliko se islamu ne protive iz idelološko-religijskih stavova, te ako zaista traže riješenje za ovo tamno poimanje. Njihova religija nije islam. Kur’an, sam po sebi, je dovoljan muslimanu. Hadisi su istiniti i pouzdani u onoj mjeri u kojoj su usklađeni sa Kur’anom. Hadis koji nije u skladu sa Kur’anom ne spada u islam. Ukoliko musliman ne pronalazi islam u Kur’anu, to znači da je u potrazi za drugom religijom i šerijatom te vjere, koja nije islam.
Riječ šerijat znači “put.” Musliman može jednostavno odlučiti koji “put” da prati slijedeći Kur’an. Nekolicina stvari je “haram” u Kur’anu i one su zabranjene eksplicitno. One nisu otvorene za diskusiju ili interpretaciju. Na primjer, ubistvo, preljuba, kamata, svinjetina i krv su stvari koje su haram djela opisana u ajetima Kur’ana nedvojbenim jezikom. Postoji jedna bitna karakteristika Kur’ana. Ljudi koji žele da izmisle zabrane interpretacijom Kur’ana u skladu sa ličnim željama uvijek izvode svoje lične zaključke iz njih. Ipak, Bog zabranjuje ono što je haram nedvojbenim naredbama, kao što je u ajetu:
On vam jedino zabranjuje strv, krv, svinjsko meso i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. (Sura al-Baqara, 173)
Bog u Kur’anu otkriva da će postojati ljudi koji će izmišljati pravila o tome šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno u ime islama:
I ne govorite neistine jezicima svojim: “Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno,” da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine neće uspjeti. (Sura an-Nahl, 116)
Nakon vremena našeg poslanika (savs) pojavile su se brojne zajednice koje su inosile laži o Allahu. S obzirom da ove zajednice nisu za svoju vodilju uzimale Kur'an, mogli su halal/dozvoljenim ili haram/zabranjenim proglasiti šta su željeli.
Međutim, postoje neke zajednice čije karakteristike Bog posebno naglašava: „Oni haram čine dobrim, halalom.“ Naš gospodar kaže u Kur'anu:
O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. (Sura al-Ma’ida, 87)
Pri ispitivanju sistema divljaštva koji se primjenjuje pod nazivom šerijata, koji je pak potpno nekompatibilan sa islamom, govorit ćemo o zajednicama koje sebi halal čine haramom i koji su potpuno udaljeni od Kur'ana.
Prvo ćemo definisati šerijat, pravi put po Kur'anu drugačije rečeno, u skladu sa ajetima:
Kur'anski šerijat znači ljubav, poštovanje, privrženost i zaštitu za ljude svih vjera i stavova. Kur'anski šerijat insistira na demokratiji i slobodi mišljenja. Pod Ku'ranskim šerijatom ljudi su načitani, obrazovani, širokih nazora, puni poštovanja prema tuđim stavovima, sretni, uredni, moderni, moralni, optimistični, cijene umjetnost i nauku, kao i ljubav i prijateljstvo. Ne postoji mržnja, netolerancija, konflikti, despotizam, prisila, prijetnje, nesreća, ljutnja ili rat pod okriljem Kur'anskog šerijata. Detaljnije ćemo o ovim definicijama u vezi sa Kur'anom uz dokaze iz ajeta u narednim poglavljima ove knjige.
 |
| The Sharia of the Qur'an requires that a Muslim be modern, well-groomed, noble, wise, cultured, democratic, open-minded, respectful of all ideas and full of love. The Sharia of the Qur'an is based on brotherhood, peace and love. War, cruelty, hatred, anger and conflict are all forbidden to Muslims in the Qur'an. Those who wish to know the true Sharia must look to the Qur'an alone. |
Postoji li islamska država danas na svijetu koja ispunjava ove zahtjeve šerijata? Naravno da ne. Ovaj šerijat se ne primjenjuje od vremena našeg poslanika (savs). Države koje tvrde da primjenjuju šerijat su zapravo vođene u skladu sa šerijatom fanatičke vjere koju nekoliko nasilničkih grupa nameće u ime islama. Oni uzimaju nekoliko neistinitih hadisa za svoje vodilje, a napuštaju Kur'an. Riječi turskog profesora teologije Yaşara Nurija Öztürka:
“Zašto govore o šerijatu, a ne o islamu? Jer ako budu govorili o islamu, morat će svoje tvrdnje dokazati Kur'anom. Nemoguće je da oni koji dovode u zabludu u vezi Boga da u Kur'anu pronađu bilo kakav dokaz za ono što oni nazivaju religijom. Koristeći termin šerijat kada govore o ovom problemu imaju mogućnost da daju tumačenje onako kako oni žele, a kada su stjerani u ćošak, onda izmisle religiju koju zasnivaju na svojim prisilama, govoreći: „To je ono što ulema zastupa [vjerski učenjaci], to je konsenzus muslimanske zajednice, to je ono što su nam ostavili naši preci i tako muslimani rade vjekovima.’
Taj koncept kojim se šerijat pokušava izjednačiti sa islamom jeste onaj koji za cilj ima da se u religiju uvrsti više različitih postulata za koje je jasno da su u suprotnosti sa Kur'anom i vremenom. Ovaj koncept prvenstveno izjednačava šerijat sa religijom i promiče neke neracionalne zakone koji ne potječu iz Kur'ana [već] iz knjiga nekog prevaziđenog fikha [islamske jurisprudencije].“ (Yaşar Nuri Öztürk, Allah ile Alyestmak [Zablude o Bogu], Yeni Boyut Press)
U narednim poglavljima ćemo vidjeti odakle grupe koje tvrde da primjenjuju šerijat, a zapravo samo šire mržnju i bijes, crpe svoj koncept šerijata. Uvidjet ćemo neistinitost jednog po jednog od lažnih hadisa koje oni uzimaju za svoje vodilje. Vidjet ćemo, uz sve jasne dokaze, koliko je ovaj šerijat daleko od Kur'ana i kako se uopšte ne može nazivati islamskim šerijatom.
Da zaista postoji država koja primjenjuje pravi, islamski šerijat, kakva bi ona bila? Bila bi veoma razvijena umjetnost i nauka, imala bi visok nivo obrazovanja i životnog standarda, bila bi veoma kvalitetna, miroljubiva, puna ljubavi i težila bi ujedinjenju svih ljudi na svijetu. Bila bi predvodnica u miru i uzor ljubavi. Prihvatala bi jevreje, kršćane i ateiste, posmatrala bi ljude svih ideologija kao prijatelje i sve bi ih poštovala. Pobrinula bi se da donose mir svijetu, prije svog interesa stavljala bi interese onih koji su u nevolji i pronašla rješenje za njihove probleme. Bila bi puna ljubavi i sreće. Uz tako visok standard, ljudi bi u ovoj državi imali moderne i demokratske standarde. Sva bi se mišljenja mogla slobodno izražavati, bez ikakve agresivnosti ili vrijeđanja, netolerancije ili nasilja. Dobra se ne bi gomilala i čuvala. Kur'anski životni stil koji se zasniva na zaštiti siromašnih i „stavljanju potreba drugih ispred svojih“. Ne bi bilo siromašnih ljudi. Takav sistem bi bio onakav kakvim bi bili zadovoljni svi ljudi na svijeti i dopadao bi se svim ostalim državama.
Ako uporedimo taj opis sa državama koje se predstavljaju kao „islamske republike“ očita je ogromna razlika. Sistem koji se trenutno primjenjuje pod imenom šerijata definitivno nije islamski šerijat. Kako bi ljudi mogli živjeti prema islamskom šerijatu, vjera bi morala biti lišena svih sujevjerja i biti u skladu s opisom koji se hvali u Kur'anu i koji je ranije opisan.
Da bi se to dogodilo, neophodno je da državni vrh zemlje upravlja onako kako islam nalaže, u potpunoj suglasnosti sa Kur'anom, a ne sujevjerjem. Lider musliman, koji je pokoran Kur'anu će imati tri osnovne karakteristike: on ili ona će biti blag, demokratski i pravedan. Zbog ovih osobina će takav lider uvijek biti pouzdan. Ljudi koji žive pod zaštitom muslimanskog lidera koji je u potpunosti pokoran moralnim vrijednostima Kur'ana uživat će u savršenoj slobodi, onakvoj kakva ranije nije viđena. Islamske obaveze neće biti nametnute nikome. Svako će se ponašati onako kako smatra da treba. Svi će uživati pravo da govore ono što žele. Niko neće imati protekciju. Svi će biti tretirani jednako. Pravda će biti dijeljena jednako svima. Ljudi će se ponašati u skladu sa ajetom: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja…” (Sura an-Nisa’, 135) – čak i kada to čine na štetu muslimana.
Lider musliman će uvijek težiti i željeti da prevlada ljubav jer je razlog objave religije, razlog postojanja ljudi i razlog za stvaranje raja – ljubav. Sukobi će biti beznačajni u društvu u kojem prevladava ljubav, u kojem ničije slobode nisu ograničene i u kojem su svi tretirani jednako, a žive u državi blagostanja. Konfliktna atmosfera će nestati zajedno sa nepravdom, nedostatkom ljubavi i neprijateljstvima.
Dakle, da bi se razumio šerijat, moramo konsultovati Kur'an, a ne prakse država koje tvrde da primjenjuju islamski šerijat. Islam je nastao Kur'anom, pa je samim tim jedini islamski šerijat u Kur'anu, a on je opisan veoma jasno. Nemoguće je za državu koja ne primjenjuje pravedan sistem, demokratiju i slobodu da bude uzor po pitanju šerijata, navodi se u Kur'anu. Stoga bi bilo pograšno da iko ustvrdi: „Ali, to se primjenjuje ovako u ovoj državi, pa će islam donijeti sa sobom divljaštvo.“ Sistem koji ovdje treba optužiti je lažni sistem koji se primjenjuje pod imenom ilama od strane vođa te države. To nije sistem Kur'ana. (Sigurno je Kur'an iznad toga.)
Neuspjeh da se primjeni pravi sistem šerijata iz Kur'ana, koji bi donio užitke koji su ranije pomenuti, i predstavljanje ovog stravičnog divljaštva kao navodnog Kur'anskog šerijata je, naravno, strašna stvar, ali okrivljavanje islama nije riješenje. Oni koji krive islam čine veliku grešku eliminišući islam kao jedini odgovor na radikalizam, nasilje i divljaštvo. Oni zapravo podilaze radikalima pokušavajući da oslabe islam. Njihove optužbe i oružje koje proizvode nisu ono što će eliminisati radikalizam i lažnu religiju koja se propagira pod imenom islama. Jedini način je istinski islam. Ovdje zapravo postoji problem lažne vjere. A lažna vjera može se jedino ukinuti zamijenjujući ju sa onom istinskom.
 |
 |
| “Waging jihad” in Islam means to educate the other side, to teach moral virtue and to strive to turn people away from evil. Those who murder in the name of jihad are not acting in the light of the Qur'an. |
Riječ džihad dolazi od arapske riječi "jahd." Njegova su značenja 1) Raditi, nastojati, pokazivati odlučnost i upornost ili samopožrtvovanje i 2) kontrolisati svoj ego. Na temelju tih definicija, vođenje džihada u islamu znači informisati drugu stranu, poučiti ljude moralnim vrijednostima i odvraćati ih od zla. Dok radi ovo, musliman mora istrenirati svoj ego u pravcu moralnih vrlina i trenirati sebe da se udalji od bijesa i mržnje. Drugim riječima, ono što musliman mora raditi u džihadi jeste trenirati sebe s jedne strane, i s druge strane, težiti da poduči ljude istini i dobroti. Mora biti uzor svojim moralnim osobinama kako bi širio mir i privrženost, te udaljio ljude od zla.
Riječ “jahd” nigdje u Kur'anu nije upotrijebljena u drugom smislu. Oni koji provode pokolj pod nazivom „džihad“ govoreći „Naš oslonac je u Kur'anu“ ili lažu ili su loše upućeni.
U svjetlu Kur'ana, oni koji sada kolju ljude u ime islama, oduzimaju sopstvene živote u samoubilačkim bombaškim napadima ili počinju ratove, čine ozbiljan grijeh, a ipak, većina ovih ljudi nije ni svjesna da ono što rade se protivi Kur'anu. Razlog je to što su dovedeni u zabludu povodom religije. Oni imaju svoj sopstvenu religiju u kojoj postoji mržnja umjesto ljubavi, bijes umjesto blagosti, neprijateljstvo umjesto bratstva, strahote umjesto ljepote i neukost umjesto umjetnosti, nauke i kulture. Zastrašujuće je jednostavno staviti oružje u ruke nekoga ko vjeruje u takvu religiju, a još je jednostavnije reći mu da je ovo ili ono društvo njegov neprijatelj i da ga ide napasti. Zaista je jednostavno zapaliti ih i šokantno je lagano izgraditi zajednicu bijesa.
Lažni hadisi koje ovi ljudi citiraju, a kojima bi trebalo da opravdaju agresiju i ajeti Kur'ana koje pogrešno tumače u kontekstu rata će detaljno biti izloženi kasnije. Postoji jedna bitna stavka koju moramo zapamtiti ovdje: ogromna većina radikala širi nasilje zbog neukosti. Oni ne poznaju pravu vjeru. Većina vjerovatno nikada nije ni pročitala Kur'an. Zog toga nema koristi od osuđivanja, proklinjanja, prijetnji, zatvaranja ili egzila nekoga ko ubija pod pogrešnim ubjeđenjem da vodi džihad. Njegov problem je to što nije bio upoznat s Kur'anom i ne razumije Božiji zakon. S obzirom da je to problem, moramo prihvatit činjenicu da, dok god postoji lažno obrazovanje, postojat će i neuki radikali koji ne znaju šta rade. Ukoliko prihvatimo da je ovo problem moći ćemo shvatiti činjenicu da je jedino što je potrebno onima koji šire teror i nasilje pod imenom džihada, obrazovanje.
 |
Razlog za ovakav naslov jeste da se ukaže na neistinitost tvrdnje koju iznose fanatici želeći uvesti sujevjerje u islam, kao i pojedini protivnici islama, koji pokušavaju zloupotrijebiti neprijatne ideje ovih fanatika koji tvrde da pojedini ajeti Kur'ana više ne vrijede. Oni citiraju slijedeći ajet kao navodni dokaz svojih tvrdnji:
Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah sve može? (Sura al-Baqara, 106)
Oni koji upotrijebljavaju svoje riječi protiv Kur'ana pogrešno tumače ovaj ajet kao dokaz koji im dozvoljava da nameću svoje sujevjerje kao vjeru umjesto Kur'ana. Nepromišljeno su zamislili da će pogrešno tumačeći ovaj ajet, moći poništiti neke ajete pa ih čak i zamijeniti izmišljenim hadisima. S druge strane, neki protivnici islama drže da postoje ajeti o opojnim sredstvima ili ratu koji više ne vrijede, pa pokušavaju da podijele muslimane na one koji se toga pridržavaju i one koji to ne rade.
Istinsko tumačenje ovog ajeta kojeg imenovani ljudi pokušavaju citirati kao dokaz svojg krajnje perverznog načina razmišljanja je slijedeći: arapska riječ „ayat“ u dijelu „Mi ni jedan propis ne promijenimo“ je u jednini. Riječ „ayat“ također znači propis, znak ili čudo, jednako kao i rečenica-ajet, ali riječ „ayat“ koja se koristi kao rečenica u Kur'anu nikada se ne pojavljuje u jednini. Kada se pojavljuje u jednini, riječ „ayat“ uvijek znači dokaz ili znak, i tako je prevedena na svim ostalim mjestima.
Značenje ovdje je dakle ne „ajet Kur'ana“ nego „znak, propis i šerijat“ koji je dat prethodno. Stoga su, prema ovom ajetu, neke prakse i naredbe koje su primjenjivane od strane prethodnih zajednica na koje su se odnosile Božanske objave, to jeste jevreji i kršćani, s vremenom zaboravljeni jer su ili opozvani ili zamijenjeni drugim propisima u Kur'anu. Slična ili bolja verzija je propisana, dakle, Kur'anom.
Također treba da obratimo pažnju na riječi “učinimo da bude zaboravljen” u ajetu. Da bi jedan propis zamijenio drugi, ovaj raniji treba da bude “zaboravljen.” S obzirom da je Kur’an ostao neizmijenjen 1.400 godina, ne postoji pitanje zamjene nekog ajeta drugim. Propisi koje fanatici smatraju zamijenjenim nisu zaboravljeni, još su u Kur’anu. Ovo jasno ukazuje da izmjene o kojima se ovdje govori nisu zamjena jednog ajeta drugim, nego propisi koji su poslati drugim, ranijim zajednicama, a koji su zaboravljeni. Zapovjedi koje su bile poslate ranijim zajednica ali su “zaboravljene” pa su obnovljene Kur’anom, u detaljnijim ili sličnim verzijama u odnosu na one koje su poslate tim zajednicama.
Kao što naš Gospodar izričito navodi u ajetu, Kur’an je “neizmijenjena” knjiga.
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo se Mi pobrinuti da ostane neizmijenjena! (Kur'an, 15: 9)
Nemoguće je da neki propisi knjige koja je ostala neizmijenjena i čije se naredbe odnose na sve muslimane budu smatrani validnim, a drugi ne. Savršenstvo sveobuhvatnosti Kur’ana, matematička i naučna čuda, činjenica da je to uputstvo i da je sadrži ajete o tome kako je sačuvan u izvornom obliku, su sve indikatori koji govore protiv tvrdnji fanatika i protivnika islama.
Oni koji ne vjeruju u Kur'an, pošto im je objavljen… A to je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strâna, bilo s koje strane – ona je Objava od Mudroga i Hvale dostojnoga. (Kur'an, 41:41-42)
Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (Kur'an, 75:17-19)
Kao što ovi ajeti eksplicitno govore, Kur’an je neprikosnovena knjiga i neistina ju ne dotiče ni na koji način. Ova knjiga je pod zaštitom našeg Gospodara. Stoga je očita kleveta sugerisati da su propisi u Kur’anu zamijenjeni nekim drugima.
Ovdje moramo naglasiti da navodni učenjaci koji kleveću islam i Kur’an na ovaj način protivriječe sami sebi po pitanju broja ajeta koji su navodno zamijenjeni. Svako od njih prema vlastitom nahođenju ističe ajete koje smatra zamijenjenim drugim propisima, a ti propisi potom vode do novih i drugačijih vjera, a neki od ovih navodnjih učenjaka idu čak toliko daleko da tvrde da hadisi mogu zamijeniti ajete. Ovi ljudi potpuno ignorišu Allahov ajet koji glasi “u Knjizi Mi nismo ništa izostavili” (Kur'an, 6:38). Oni se protive ajetima Kur’ana, te ih zamjenjuju hadisima, od kojih su neki potpuno izmišljeni. Ova nelogičnost koju sprovode u ime islama također predstavlja osnovnu radnju radikala. O ovome ćemo detaljnije u nastavku.
Baš kao i autori sujevjerja, protivnici islama su pokušali primijeniti ovu lažnu interpretaciju ajeta na veliki broj propisa o islamu. Pogledajmo sada gdje su sve ovi ljudi pogriješili.
Neki protivnici islama nazivaju umjerene muslimane “muslimanima Mekanskog perioda.” U njihovim očima vrijeme kada je naš poslanik (savs) bio u Meki je bilo mirno vrijeme bez ratova, a ratovi su promptno počeli nakon preseljenja našeg poslanika (savs) u Medinu. Neki ljudi tvrde, na osnovu ovoga, da zagovornici ratovanja u islamu priznaju samo ajete objavljene u Medinjanskom period, dok miroljubivi muslimani priznaju samo ajete iz Mekanskog perioda. Ta ideja je jednako nelogična, koliko je posljedica neukosti.
Kao što smo već vidjeli, onovna pretpostavka da bi neko mogao postati muslimanom jeste da vjeruje u sve ajete Kur’ana, bez izuzetka. Ako neko odbija samo jedan jedini ajet, onda gubi svojstvo muslimana koje je opisano u Kur’anu. Dakle, ne postoji mogućnost, sa aspekta Kur'ana da neko ko kaže “Ja sam musliman” pravi razliku govoreći “Ja priznajem ovaj ajet, ali ovaj ne.”
Istina je da nije bilo borbi za vrijeme Mekanskog perioda u životu našeg poslanika (savs), i da jeste bilo borbi za vrijeme Medinjanskog perioda, te da su ti ajeti objavljeni u vezi sa tim specifičnim borbama. Da bi se shvatio razlog ovoga, moraju se shvatiti teški uvjeti za vrijeme našeg poslanika (savs).
Objava našem poslaniku (savs) je trajala pune 23 godine. Tokom prvih 13 godina ovog procesa, muslimani su živjeli kao manjina u paganskom društvu Meke i bili su podvrgnuti ogromnim pritiscima. Mnogi muslimani su bili podvrgnuti psihološkim torturama, ubijani su, njihovi domovi i imovina mnogih je opljačkana, te su konstantno bili izloženi prijetnjama i uvredama. Ipak, muslimani su nastavili živjeti bez posezanja za nasiljem, isključivo držeći se na distanci od pagana i uvijek ih pozivajući na put mira.
Međutim, napadi paganske zajednice o kojoj je riječ nisu posustajali.
Kurejšije su u početku smatrale Muhammeda (savs) nebitnim. Dok su nastavljali s nevjerništvom, nisu se protivili pozivima poslanika (savs) sve dok nije govorio protiv njihovih idola. Ipak, kada bi vidjeli poslanika (savs) verbalno su ga napadali. Nepromišljeno su se rugali i ponižavali muslimane. “Verbalni napadi” Kurejšija su tako počeli.
Kur’an opisuje njihovu poziciju slijedećim riječima:
Grješnici se smiju onima koji vjeruju; kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se; kada ih vide, onda govore: "Ovi su, doista, zalutali!" (Kur'an, 83:29-32)
 |
| Muslims lived as a minority in the pagan society of Mecca and were exposed to much oppression. Many Muslims were physically tortured, some were martyred, most had their homes and possessions pillaged and they were subjected to constant insults and threats. Yet Muslims continued to live without resorting to violence, merely keeping their distance from the idolaters and calling on them to live in peace. |
Meka je bila centar idolopoklonstva. Meka bi svakodnevno bila preplavljena ljudima koji su dolazili posjetiti Ka’abu i idole koji su tu bili, te su time Kurejšije zarađivale mnogo novca i prestiž. Kurejšije su posmatrale širenje islama u Meki kao prijetnju svojim vlastitim interesima pa su zato pozivali na neprijateljstvo i ostala plemena. Oni su također bili svjesni činjenice da islam sve posmatra jednako i da ne diskriminira nikoga na temelju loze ili bogatstva. Vođe Kurejšija su stoga vjerovale da treba da preduzmu mjere predostrožnosti kojima bi zaustavili širenje islama. Te su “mjere” često uključivale mučenje pa čak i ubijanje muslimana. (Ibn Hisham, 1/287)
Tadašnji pagani nisu mogli mnogo nauditi članovima jakih i eminentnih porodica, poput hazreti Ebu Bekra ili hazreti Osmana, ali su se veoma zlobno odnosili prema siromašnim i nezaštićenim muslimanima. Mnogi časni muslimani poput Ebu Fakiha, Habiba ibn al-Aratta, Bilala ibn Rabaha, Suhaiba ar-Rumia, Ammara ibn Jasira, Jasir ibn Amira i and Sumejje bint Khajjat su bili izloženi takvom strašnom maltretiranju.
Ebu Fakih, rob Sufijana ibn Umajjaha, bio je vezan za noge svaki dan od strane svog vlasnika i vučen po užarenom kamenju i pjesku.
Kovač Habbib ibn al-Aratt je bio stavljen na vreli ugalj, a na njegovim prsima su držali ugalj sve dok se ne bi ugasio.
Ocu Ammara ibn Jasira, Jasiru ibn Amir, su vezali noge za dvije kamile i natjerali ih da idu u suprotnim pravcima, te na taj način rastrgnu njegovo tijelo. Nemoćna da gleda patnju svoga muža kojeg su ubili na tako divljački način, Sumejja bint Khajjat se suprotstavila paganima i također bila ubijena strijelom koju je ispalio Ebu Džehl. (Zad al-Maad, 2/116; Doba sreće, 1/254)
Umayyah ibn Khalaf bi svog roba Bilala al-Habashija polegao na vreli pijesak svaki dan. Onda bi na njegove grudi stavio ogroman kamen i ostavljao ga tako satima. Mučio ga je s ciljem da ga okrene protiv poslanika (savs) i napusti islam. Jednog dana vezao mu je ruke i noge i stavio uže oko vrata. Onda ga je vukao po užarenom pjesku ulicama Meke. (Zad al-Maad, 2/116; Doba sreće, 1/253)
U početku nisu bili u mogućnosti da napadaju našeg poslanika (savs) jer je bio pod zaštitom svog amidže Ebu Taliba i bojali su se Hašimija. Postepeno, međutim, počeli su ga klevetati govoreći da je “prorok, pjesnik, mađioničar, vještac.” U konačnici, koristili su svaku priliku koja im se pružila da vrijeđaju i maltretiraju poslanika (savs).
 |
| The pagans of the time were unable to harm Muslims from powerful and prestigious families, such as Hazrat Abu Bakr and Hazrat Uthman. However, they barbarically mistreated and tortured poor and helpless Muslims, in a way never seen before. |
Ovo maltretiranje muslimana se događalo jednostavno zbog toga što su vjerovali i propovijedali islam. Uprkos svim ovim ugnjetavanjima, torturi i nasilju, muslimani nikada nisu naudili onima koji su ih zlostavljali, jer je islam tako zahtijevao, i nikada se nisu pokušali braniti, što je bilo najosnovnije ljudsko pravo. Vidjevši da im muslimani ne uzvraćaju, Kurejšije su pojačale svoju agresivnost i mučenja. Tada su Kurejšije počele ubijati muslimane čim bi ih vidjeli.
Kako su se progoni pogoršavali, muslimani im se nisu opirali ni na koji način, niti su čak pokušavali da se odbrane jer Kur’an zabranjuje prolijevanje krvi, shvatili su da ne mogu više ostati u Meki. To je značilo da moraju migrirati u Medinu.
Kako su se napadi idolopoklonika pojačali u Meki, muslimani su migrirati u obližnji grad Jasrib (kasnije poznat kao Medina), gdje su se osjećali slobodnije i bili dobrodošli, pa su uspostavili svoju upravu tamo. Ipak, čak i kada su osnovali svoju vlastitu upravu, napadi pagana iz Meke nisu prestali. Kurejšije su pratile muslimane i nastavile s nasiljem protiv njih. Ali naš poslanik (savs) i muslimani oko njega nikada se nisu upustili u borbu protiv idolopoklonika.
Ni jedna osoba, zajednica ili država neće trpjeti a da ne odgovori kada je napadnuta, uvijek će agresoru uzvratiti “u samoodbrani” ili barem poduzeti defanzivne akcije. Ljudi koji djeluju u nužnoj odbrani su bez izuzetka oslobođeni sudskog progona, a države koje tako postupe su nevine pred međunarodnim zakonima jer su bile žrtve nepravednih napada, s obzirom da su ljudski životi, porodice i voljeni, ili narod jedne države, teritorij i čast ugroženi.
To se također odnosilo i na poslanika (savs) i muslimane u Mekanskom period. Ipak, uprkos svim nepravednim i ubilačkim napadima, poslanik (savs) i mislimani nikada nisu organizovali protivnapad iz razloga što je Bog ubijanje učinio grijehom. Umjesto toga, kao što propisi nalažu, uvijek su drugu stranu pozivali na mir, a kada su ti pozivi bili neuspješni, napustili su svoje domove, zemlju i gradove i odselili se.
Za 13 ili više godina Mekanskog perioda i u prvim godinama Medinjanskog perioda, vjernicima je još uvijek bilo naređeno da budu strpljivi uprkos mučenju i nepravdi, te da propovijedaju miroljubivo Božiju vjeru, kao što ajet i govori “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!” (Kur'an, 16:125), i nikakva borba nije bila dozvoljena. Naš poslanik (savs) je na slijedeći način odgovorio muslimanima koji su se željeli usprotiviti progonima koji su opisani:
“Borba još nije dozvoljena. Budite strpljivi, Božija pomoć je blizu, a za svoje patnje ćete biti nagrađeni...”
Naš poslanik (savs) je dobio dozvolu da brani sebe i one koji čine njegovu zajednicu u slijedećim ajetima koji su objavljeni nakon preseljenja u Medinu:
Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!"… (Kur'an, 22:39-40)
Ovim ajetima muslimanska zajednica koja je bila nepravedno prognana samo zbog toga što su govorili “Naš Gospodar je Bog” počela je da se priprema da se brani. Kao što je eksplicitno navedeno u ajeti, muslimanska zajednica “koja je napadnuta zato što im se nasilje čini” je dobila dozvolu da se brani, ali im nije naređeno da napadaju. Nakon ovog ajeta muslimani su se počeli braniti i uzvraćali su samo onoj svirepoj zajednici koja ih je napadala. Ajeti koji se tiču rata i odbrane objavljeni kasnije sadrže objašnjenja po pitanju obima tokom borbi. Drugim riječima, poseban opis je dat specijalno za situaciju u tom konkretnom ratu. Dakle, svi ajeti o ratu u Kur’anu su specijalno objavljeni u vezi sa konkretnim napadima koji su se događali u to vrijeme kako bi se ukazalo na teške uvjete ovog vremena i pravednost našeg poslanika (savs).
 |
Jedan važan parameter mora biti uzet u obzir kada se govori o borbama opisanim u Kur’anu, a to je “druga strana” u borbi. Neki religijski i historijski izvori kažu da su se borbe u vrijeme našeg poslanika (savs) odvijale protiv Jevreja. Pojedinci koji to pročitaju onda idu tražiti antisemitske poruke u Kur’anu, tvrdeći da se ajeti objavljeni za konkretne bitke u Kur’anu odnose generalno protiv Jevreja. Međutim, to je ozbiljna greška.
Pagani su oni koji su proganjali poslanika (savs) i muslimane. Većina njih su bili idolopoklonici. Njihov cilj je bio da spriječe štetu za svoje idole i perverzna uvjerenja. Neki su bili licemjeri i politeisti koji su izašli iz jevrejskih zajednica, ali bilo bi veoma pogrešno takve nazivati Jevrejima. Jednako kako je pogrešno posmatrati politeiste i licemjere koji su izašli iz muslimanske zajednice kao “muslimane”, tako je pogrešno politeiste i licemjere koji su izašli između Jevreja i počeli činiti nasilje, zvati Jevrejima. Nemoguće je da istinski Jevrej stupi u borbu i uzima živote vjernika.
Kur’an proklinje antisemitizam. Zbog toga oni koji traže izraze neprijateljstva prema jevrejima u Kur’anu odlaze praznih ruku – to moraju shvatiti oni koji ove ajete tumače kao da se odnose na borbu protiv jevreja. Nas poslanik (savs) je uvijek uživao dobre odnose s jevrejima. Tretirao ih je s poštovanjem i privrženošću, a istinski, pobožni Jevreji poslanika (savs) jednako tako.
Informacije o poslanikovoj (savs) privrženosti Jevrejima, Tori i judaizmu ćemo razmotriti detaljno u poglavlju namijenjenom Sljedbenicima Knjige.
Kur’an je veoma eksplicitan u opisu kada i kao se vodi rat:
Borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji prekoračuju zapovijedi. (Kur'an, 2:190)
Ratovati se mora jedino protiv onih koji napadnu muslimane. Dakle, može se voditi jedino odbrambeni rat. Muslimanima je apsolutno zabranjeno Kur’anom da napadaju nekoga bez povoda.
Ono što Allah nalaže muslimanima Kur’anom jeste da uvijek moraju biti pravedni, čak i kada su ljuti na neku zajednicu zbog nepravednosti ili agresije. Allah u jednom ajetu objavljuje:
O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (Kur'an, 5:8)
Na primjer, jednim ajetom Allah zabranjuje muslimanima da prelaze granice po u vezi sa onima koji ih spriječavaju da pristupe Ka’abi, savjetujući da njih i sve ostale tretiraju ljubazno.
... I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnome hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha… (Kur'an, 5:2)
Muslimani je Svemogući Allah upozorio da ne prelaze granice, čak i onda kada su bili spriječeni da obave vjersku obavezu Hadždža (hodočašća) i kada im je učinjena nepravda. Allah naređuje muslimanima da se pravedno ponašaju čak i u situaciji kada su u ovakvim okolnostima, te im zapovijeda da čine dobro i da se ne ljute. Muslimani imaju obavezu da poštuju ovu Kur’ansku naredbu, bez obzira na okolnosti.
Ajet koji opisuje jedini dozvoljen povod za borbu – samoodbrana – također sadrži još jedan uvjet po pitanju rata: umjerenost. To znači da će se muslimani u slučaju napada isključivo braniti, ne smiju pretjerati i mogu poduzimati samo odbrambene mjere. Drugim riječima, nasilje, agresivnosti, ljutnja i ekstremizam su zaranjeni u Kur’anu.
Drugi ajeti donose obavezu da se učestvuje jedino u odbrambenim ratovima protiv agresora, slijedećim riječima:
Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani… (Kur'an, 60:8-9)
Postoji bitna razlika ovdje. Nezakonito je muslimanima da napadaju one koji ih nikada nisu napali, čak i kada se radi o akve ljude tretirati pošteno i pravedno. U skladu s ovim ajetom, muslimani mogu jedino napadati one koji ih ugnjetavaju zbog religije i zaista fizički ratuju ptotiv njih, onih koji započinju neprijateljstvo, dakle. Kao što smo već objasnili, ukoliko je napadnut, svako će se naravno braniti. To je pravo svake osobe, nacije i države, a također je i ispravno.
Činjenica da je naš poslanik (savs) nije vodio ni odbrambene ratove prije objave ovog ajeta kojim se takva aktivnost dopušta, predstavlja ogromnu žrtvu i religijsku posvećenost. Do tog momenta, naš poslanik (savs) je koristio tek kompromis i pokušavao ubijediti drugu stranu, kao što i zahtjeva ajet: “…i s njima na najljepši način raspravljaj! …” (Kur'an, 16:125) iako je jedini cilj pagana među Kurejšijama bio pokolj.
S obzirom da smo ovo objasnili, sada ćemo analizirati ajete koje tvorci sujevjerja i protivnici islama pokušavaju predstaviti dokazima temelja za nasilje koje provode navodno u ime islama, te ćemo pobiti njihove greške u vezi ovoga, jednu po jednu.
Prije nego što pogledamo ove ajete, treba razumjeti da sve bitke opisane u Kuranu vođene protiv specifične zajednice iz te regije, te da se te posebne okolnosti opisuju u ajetima. Ta je zajednica bila politeistička, sa kojom je bio potpisan sporazum. Dakle, sve ove borbe je odredilo ponašanje i agresivnosti imenovane zajednice koja je prekršila sporazum o miru i prijateljstvu. Ajeti koji su objavljeni tiču se okolnosti u to vrijeme i opisuju specifičnu atmosferu.
Kako bismo bolje razumjeli ovu činjenicu, hajde da pogledamo definiciju politeiste u to vrijeme i sporazume koji su s njima sklopljeni:
 |
Iako, prema nekim komentarima iz ovog perioda, riječ politeist jednostavno znači “oni koji Allahu pripisuju ravne,” termin se zapravo odnosi na pagane koji obožavaju idole, koji izričito Allahu druge smatraju ravnim i vjeruju u bezbroj božanstava, i koji nisu muslimani, jevreji, sabijci, kršćani, niti mazdanci (obožavatelji vatre).
Iako su u Kur’anu spomenute različite religije koje su postojale u Arabiji u vrijeme dolaska islama, politeisti su uvijek spomenuti kao posebna grupa. Posmatrajući vrijeme našeg poslanika (savs), iako je bilo dozvoljeno ženiti žene i jesti hranu koju spreme sljedbenici knjige, jevreji i kršćani, bilo je zabranjeno ženiti se ili jesti ono što spreme mazdanci i sabijci, kao i politeisti.
Kao što smo već vidjeli, naš poslanik (savs) je bio prisiljen migrirati u Medinu zbog jakik protisaka politeista, a od prvog dana preseljenja, uspostavio je bratske veze između Ansara (pomagača, muslimana iz Medine) i Muhadžira (izbjeglica, muslimana koji su napustili Mekku i došli u Medinu). Potpisao je brojne sporazume s politeističkim, zajednicama i ljudima koji su živjeli u regiji, i uvijek ih je pozivao da budu ujedinjeni da bi izgradio mir, uprkos ekstremističkim stavovima politeista.
Naš poslanik (savs) je po dolasku u Medinu počeo raditi na jačanju ljubavi i bratstva, čime je dokazao da ljudi mogu živjeti u miru s narodima drugih vjera i jezika. Jedan od najvećih dokaza da je on poslanik mira i ljubavi jeste i to što je prvi tekst koji je napisao bio mirovni sporazum. Nakon što je osvojio Mekku, poslanik Muhammed (savs) je čak i oslobodio sve politeiste koji su ranije mučili muslimane i tretirao ih je veoma samilosno. Ova vrijedna moralna karakteristika poslanika Muhammeda (savs) je nešto što nikad ranije nije viđeno u arapskom društvu i dočekano je s velikim odobravanjem.
Poslanik (savs) je uzor svim muslimanima po pitanju implementacije pravde na osvojenim teritorijama. Naš poslanik (savs) je primjenjivao pravdu o kojoj govori Kur’an prema stanovnicima država koje su zauzete i sklapao s njima sporazume koji su na zadovoljstvo obje strane i prema kojima niko neće biti diskriminiran. Iz tih razloga ljudi osvojenih zemalja, bez obzira na svoju religiju ili etničku pripadnosti, su uvijek bili oduševljeni pravednošću koju je sa sobom donosio islam. Naš poslanik (savs) i njegovi ashabi predstavljali su zajednicu koja je uspostavljala pravednost među ljudima, kao što je opisano u ajetu: " A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude." (Kur'an, 7:181)
Sporazum koji je naš poslanik (savs) sklopio sa kršćanskim narodom Nadžrana na jugu arabijskog poluotoka jedan je od najboljih primjera njegova razumijevanja i pravičnosti.
Jedna od odredbi ovog sporazuma glasi ovako:
“Životi ljudi u Najrana i okolice, njihova vjera, njihova zemlja, imovina, stoka onih od njih koji su prisutni ili odsutni, njihovi poslanici i njihove bogomolje su pod zaštitom Boga i u skrbništvu Njegova poslanika.” (The Pact of Najran, Article 6, http://www.islamicresources.com /Pact of Najran.htm)
Na osnovu ugovora sa svim zajednicama u regiji, naš je poslanik (savs) osnovao državu Medina i napisao prvi ustav u historiji islama, Medinski Ustav. Ovo je bio prvi i najsavršeniji primjer demokratskog i multilateralnog ustava. Ni jedan demokratski sistem danas nije uspio uspostaviti takav red poput ovog koji je naš poslanik (savs) uspostavio Medinskim Ustavom, a niko nije uspio ni da primjeni taj isti Ustav tako dobro kao naš poslanik (savs).
 |
Medinskim Ustavom, prvim Ustavom države Medine, naš poslanik (savs) donio je demokratsko i mirno uređenje kakvo ranije nije viđeno na Arapskom poluotoku, i to u urbanoj zajednici čiji su članovi bili različite rasne, religijske i plemenske pripadnosti.
Prema ovom ustavu, svi građani Medine treba da žive zajedno u miru, urede svoj život prema vlastitoj religiji i uvjerenjima i da imaju mogućnost da osnivaju i uređuju svoje institucije i zakone. Čineći to, živjet će u miru i zajedništvu sa ostalim građanima Medine.
Medinski Ustav je napisan 622. godine pod vodstvom poslanika Muhammeda (savs), prije otprilike 1,400 godina, kao odgovor na zahtjeve ljudi različitih vjera, a do nas je stigao kao pisani pravni sporazum. Zajednice koje su živjele u neprijateljstvu 120 godina i bile sačinjene od različitih religija i rasa, objedinjene su pod ovim ustavom. Posredstvom ovog sporazuma, poslanik (savs) je pokazao da se sukobi mogu okončati čak i među onima koji su jedni druge napadali svakom prilikom, bili otvoreni neprijatelji jedni drugima i nikada nisu surađivali, te da čak i takve zajednice mogu početi živjeti lagodno jedni kraj drugih.
Prema Medinskom Ustavu, svako je bio slobodan ispovijedati vlastitu religiju, političke ili filozofske izbore, bez ikakve prisile. Mogli su osnovati udruženja ljudi sličnih interesa. Svako je mogao prakticirati svoj vlastiti sistem pravde. Ipak, neko ko je počinio prekršaj nije mogao biti zaštićen od bilo koga. Stranke sporazuma su se međusobno pomagale i podržavale, te bile pod zaštitom poslanika Muhammeda (savs). Nesuglasice među strankama bi se iznijele pred Božijeg poslanika (savs). Zaista, čak su i politeisti preferirali arbitražu poslanika (savs), s obzirom da je on bio najpravednija osoba.
Ovaj sporazum kojeg je napisao naš poslanik (savs) je postepeno implementian između 622. i 632. godine. Putem ovog ustava su ljudi prevazišli plemensku strukturu zasnovanu na rodbinskim vezama, te usprkos svojim ogromnim geografskim, kulturalnim i etničkim razlikama, uspjeli oformiti cjelinu. Medinski Ustav je pružao i veoma široku slobodu vjeroispovijesti i religije. Jedan od stavova kojim se to garantuje je slijedeći:
“Jevreji iz Banu ‘Awf plemena su zajednica poput vjernika. Jevrejima pripada njihova, a muslimanima njihova religija.” (Medinski Ustav, http://www.islamic-study.org/jews-prophet-page-2.htm)
Medinski Ustav se sastoji od 47 stavova. 1-23 se odnose na muslimane, dok se članovi 24-47 odnose na jevrejska plemena u Medini. Referiranje na kršćane, koji su bili veoma malobrojni, također je važno istaći u kontekstu sveobuhvatnosti ovog akta po pitanju religije.
Analiza Medinskog Ustava prema izvještaju zvanom “Pregled Medinske povelje prema pluralističkoj perspektivi profesora Leonarda Swidlera” kaže da je Ustav značajan dokument za dokazivanje poslanikovih napora da ujedini grad i da okupi ljude oko zakona koji su svi prihvatali.
Prema ovom izvještaju, pravničkom terminologijom, svaki pojedinac je imao jednaka prava, uživao istu slobodu izbora religije i učešća u ratu zajedno s muslimanima kada je za tim bilo potrebe, bilo im je zabranjeno da surađuju s neprijateljem, što ukazuje na napore da se uspostavi solidarnost među građanima Medine. Autor ovog izvještaja kaže da je ovo politički i vjerski tekst čiji je cilj uspostavljanje novog društva zasnovanog na vrijednostima kao što su jednakost i sloboda. Kao što je i naglašeno u Ustavu, superiornost zakona nad pojedincem je prvi korak ka ostvarivanju cilja, tj. uspostavljanja atmosfere dijaloga i suživota. Odredbe Ustava su također propisivale i jednaku odgovornost svakog pojedinca u odbrani grada. Prema ovom izvještaju, s obzirom da su imena svih grupa koje su živjele u gradu poimenično nabrojana, Ustav, a time i sam poslanik, su priznali sve grupe kao legalne subjekte o kojima se vodilo računa. (Kenan Çetinkaya, Amerika'da Diyalog anlayışı ve Medine Vesikası [Razumijevanje dijaloga u Američkoj i Medinskoj Povelji])
Iako postoji veliki broj referenci na jevreje u ustavu, važno je napomenuti da su u tom gradu živjele i paganske zajednice. Iako su politeisti u Meki otvoreno iskazivali neprijateljstvo prema poslaniku Muhammedu (savs) i muslimanima, te ih prisilili da napuste svoje posjede, poslanik (savs) je uvijek bio ljubazan prema medinskim paganima, te je potencirao pomirenje i suživot. Medinmski Ustav pokazuje da su muslimani zaštitnički tretirali prava i zakone politeista, te da su ovi politeisti bili voljni stupiti u odbranu Medine zajedno sa muslimanima. Takav stav prema politeistima nije uopšte iznenađujući, s obzirom da prema Kur’anu muslimani imaju odgovornost da štite posliteiste s kojima su potpisali sporazume, čak i kada bi ih to koštalo njihova vlastitog života. (Ovo ćemo detaljnije razjasniti u nastavku teksta.)
 |
| The Constitution of Medina was the first pluralist and the most democratic constitution in history, showing the protective attitude of Muslims toward the rights and laws of members of all other faiths and even idolaters. |
Zaključno, Ustav o kojem je riječ se smatra veoma važnim dokumentom koji sadrži bit jedinstva i suživota, ljubavi i privrženosti, prijateljstva i mira, te predstavlja primjer dijaloga među muslimanima i nemuslimanima općenito, a posebno među muslimanima i jevrejima. Koncept mira našeg poslanika (savs) je zasnovan na Kur’anu ali je danas teško pronaći muslimansko društvo koje je u stanju da živi na osnovu tog istog koncepta. Ovo je neupitan i veoma važan dokaz da je najdemokratičniji ustav u historiji napisao i sproveo naš poslanik (savs), te da su današnja društva napustila praksu našeg poslanika (savs) kakvu nalaže Kur’an.
Naredna poglavlja ove knjige stoga treba cijeniti u svijetlu ovih informacija. Prakse današnjih kreatora sujevjerja su radikalno drugačije od naredbi Kur’ana Časnog, koji zapovijeda da čak i politeisti budu zaštićeni, te da sljedbenici knjige (jvereji i kršćaćni) uživaju poseban status kod muslimana, kao i od prakse poslanika Muhammeda (savs) koji je uvijek težio miru i demokraciji. Kreatori sujevjerja uvijek u Kur’anu traže dokaze za neprekidne konflikte, dok sam Kur’an uvijek nalaže mir. Ova važna činjenica se mora imati na umu kada se tumače ajeti o ratu.
Nakon što smo pojmili definiciju rata prema Kur’anu, treba da ispitamo ajete o ratu koje zloupotrebljavaju radikali, a za kritiku ih koriste i pojedini protivnici islama.
Ovaj ajet je objavljen nakon što su muslimani proživjeli ozbiljno nasilje i progone, te su bili prisiljeni preseliti se iz Mekke u Medinu. Ispunili su se uvjeti koje smo ranije spomenuli i muslimani su dobili zapovijed da se brane od direktnih napada. Koristili su iste metode kao i zajednica koja ih nikada nije prestala ugnjetavati, odbila je biti ljubabna prema njima, te se oglušila na pozive za mir i pregovaranje.
Ipak, ovaj ajet sadrži i podsjetnik na pravila ratovanja: “I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu.” Kao što i možemo vidjeti, jedini uvjeti pod kojima je moguće boriti je jeste da je druga strana napala prva. Ako nisu u ratu s njima, ako ih ne napadaju, onda je za muslimane potpuno nedozvoljeno boriti se protiv takvih.
Zaista je sumnjivo kako radikali i protivnici islama koji iskrivljuju ovaj ajet ignorišu ovu veoma važnu odredbu. Ajet eksplicitno daje pravo muslimanima na samoodbranu: dakle, ajetom se ne naređuje osvajanje niti agresija.
 |
| In verse 191 of Surat al-Baqara, Muslims are only given the right to defend themselves. This verse does not therefore legitimize war and aggression. |
Još jedan važan element je objavljen u ovom ajetu, a glasi: “A zlostavljanje je teže od ubijanja.” Raspirivanje jaza u zajednici, ohrabrivanje i širenje mržnje, anarhije i terora baveći se klevetama i lažima je, izazivanje agresivnosti kod mase ljudi je fitna prema ovoj odredbi, a ajet nam govori da je fitna gora od ubijanja. Dakle, oni koji napadaju muslimane su oni koji se bave stvarnom, psihološkom i prikrivenom fitnom i time nanose ogromnu štetu. Muslimani se, prirodno, brane od agresije koja se pojavi.
To što pojedini fanatici obuzeti glasinama i sujevjerjem optužuju pojedince, društva ili cijele religije da šire fitnu i pokušavaju da pronađu navodne dokaze za svoje perverzije u Kur’anu je izuzetno bolno. Fitna uključuje poteze koji vode do korupcije, kao što su stvaranje razdora među muslimanima, navođenje muslimana na gubitak ili grijeh stvarajući im različite nevolje, uspostavljanje aparature za masovne pobune i izvođenje fizičkih ili verbalnih napada na muslimane. Dakle, da biste neko mogao optužiti za fitnu, takav mora počiniti jedno ili više ovih djela. Oni koji pokušavaju optužiti jevreje ili Izrael, brendirajući ih kao one koji čine fitnu, dakle spadaju u one na koje se odnosi ovaj ajet.
Prema Kur’anu, pogrešno je optuživati sve jevreje ili Izrael za fitnu. Ljudi koji šire fitnu mogu biti iz svih religija i država. Jednako kako ne možemo reći da svi arapi, turci ili muslimani šire fitnu jednostavno zasto što postoje pojedini arapi, turci ili muslimani koji to zaista čine, nema osnova za fitnu optuživati ni sve jevreje ili sve izraelce. Prema Kur’anu, muslimanu je dozvoljeno jesti u domu jevreja, može biti njegov gost i prijatelj, pa čak može i oženiti jevrejku (ovo će biti pojašnjeno u jednom od narednih poglavlja). S obzirom na to, nemoguće je da musliman bezuslovno smatra jevreja odgovornim za fitnu. Ljudi koji daju takve stereotipne izjave ne znaju ništa o Kur’anu, kao što smo rekli i na početku, te se tako ponašaju zbog neukosti koja proističe iz utjecaja bezbroj izmišljenih hadisa o fitni i jevrejima. O ovim hadisima i stavu Kur’ana prema sljedbenicima Knjige bit će riječi u narednim poglavljima.
Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki. Zato ih ne prihvaćajte kao prijatelje dok se radi Allaha ne isele. A ako okrenu leđa, onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete, i nijednog od njih kao prijatelja i pomagača ne prihvaćajte, – (Kur'an, 4:89)
osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog. A da Allah hoće, okrenuo bi ih protiv vas i oni bi se, uistinu, protiv vas borili. Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih. (Kur'an, 4:90)
Vi ćete nailaziti i na one koji žele biti sigurni i od vas i od naroda svog; kad god se pozovu da budu mnogobošci, vrate se u bezvjerstvo. Ako se oni ne okane vas i ne ponude vam mir i ako ne prestanu vojevati protiv vas, vi ih hvatajte i ubijajte gdje god ih stignete, puno pravo vam dajemo protiv njih. (Kur'an, 4:91)
Ovi se ajeti odnose na licemjere. To su bića koja tvrde da su muslimani, koji žive među muslimanima i čini se da su dio njih, ali koja zapravo vrlo neprijateljski posmatraju Boga i islam, te pokušavaju muslimanima zabosti nož u leđa. Bog objavljuje da oni koji umru kao licemjeri završavaju u najnižim dijelovima pakla, kao što je i vidljivo, zbog ovakvih dvoličnjaka i izdajnika, licemjerje je posebno opasno i odvratno ljudsko ponašanje, koje se razlikuje i od poricanja politeista.
Zabranjeno je ajetom 89 sure an-Nisa' biti prijatelj s licemjerima koji su napustili muslimane i koji su pokušavali da zavedu muslimane u istu zabludu u koju su i sami pali. Ono što opravdava borbu protiv njih jeste stanje u kojem oni napadaju muslimane. To možemo vidjeti iz slijedećeg ajeta, 90-tog ajeta. Kako jasno kažu riječi: “Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir” ništa ne smijete činiti protiv zajednice koja vas ne napada. Oni koje je dozvoljeno ubiti su, veoma eksplicitno, samo oni koji prvi muslimanima objave rat. Muslimanima je jasno dato pravo da se brane u slučanu napada ovdje.
Uz to, 90-ti ajet sure an-Nisa' je još jedan primjer pravednog, samilosnog i ljubaznog jezika Kur’ana koji uvijek favorizuje mir. Neki licemjeri koji su do tada uvijek zabadali nož u leđa muslimanima i učestvovali u izdajama, a koji su kasnije postali miroljubivi prema muslimanima su također izvan dometa ove dozvole, kao što je rečeno: “osim onih koji se sklone kod nekog plemena s kojim vi imate ugovor o nenapadanju, ili vam dođu, a teško im je da se bore protiv vas ili plemena svog.” U tom istom ajetu Allah kaže: “Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih,” ponovo naglašavajući njihov imunitet. Ovo je izričita definicija pravednosti.
Ajet 91 sadrži objašnjenje situacije zasnovane na istim okolnostima. Radi se o licemjerima koji se pokaju i koji kažu da ne žele da se bore, a onda se ponovo vrate fitni i počnu napadati muslimane. U tom slučaju, odredbe koje se tiču rata u Kur’anu ponovo stupaju na snagu i kaže se da se ove ljude ne smije dirati sve dok ne napadaju, ali ukoliko to učine, onda je samoodbrana dozvoljena.
Treba imati na umu da je situacija opisana u ajetu bila specifična i da se događala tokom bitke na Uhudu, te se tiče onih licemjera koji su izdaju počinili na bojnom polju.
Da bismo razumijeli okolnosti u ajetu koji je gore naveden, moramo početi čitati od prvog ajeta sure at-Tawba, tako ćemo shvatiti da mnogobošci koji zaslužuju da budu napadnuti nisu “svi mnogobošci”, nego samo oni koji su smišljali divljačke napade na mislimane i koji su sklapali primirja kako se s njima ne bi borili tokom svetog mjeseca. Mnogobošci o kojima je ovdje riječ su oni koji su lukavo pokušavali istrijebiti muslimane i nastavili ih napadati i tokom svetih mjeseci, te ubijali muslimane, iako su sklopili validna primirja s muslimanima i savršeno znali da muslimani neće ratovati tokom svetih mjeseci.
Pod ovim okolnostima, muslimanima je dato pravo ovim ajetom da se brane od divljačkih napada. Kao što je i vidljivo iz ajeta, iako su mnogobošci izvodili napade tokom svetih mjeseci, muslimani nisu odgovarali tokom ovog perioda, kao što je Allah naredio. Pokazali su strpljenje tokom ovih mjeseci i počeli se braniti tek kada su sveti mjeseci prošli. Također, vidimo da ovaj ajet opisuje metode koje treba koristiti u samoodbrani: zarobljavanje, opsada i zasjede na putevima. Osnovne tehnike ratovanja zasnovane na međunarodnim zakonima su opsada i zarobljavanje. Putevi koji su ključni su zauzeti i zadržani, te je time suprotna strana spriječena u kretanju. Ovaj ajet, dakle, opisuje metode koje su danas usvojene i smatraju se legitimnima po međunarodnom pravu, jedina razlika je to što muslimanima nije dozvoljeno napadanje, oni jednostavno pokušavaju da prekinu napade koji se izvršavaju protiv njih.
 |
| In verse 6 of Surat at-Tawba, Muslims are told to help an idolater who seeks shelter with them and asks for their help, even at the cost of endangering their own lives. |
Također, nema nikakva govora o napadanju onih koji odustanu od svojih napada i pokaju se. Njih se mora osloboditi – to je izričito naređeno.
Kada pogledamo već slijeceći ajet, pronalazimo veoma bitnu izjavu koja opisuje ljubazan i zaštitnički duh Kur’ana. Ovaj ajet eliminiše sve tvrdnje o muslimanima koje iznose protivnici islama. Ajet glasi:
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. (Kur'an, 11:6)
Ovim ajetom se muslimanima nalaže da pomognu mnogobošce koji su se kod njih sklonili i zatražili pomoć, čak i kada to ugrožava njihove vlastite živote. Ovaj ajet nalaže da bi musliman ovdje trebao koristiti čak i samog sebe kao štit za mnogobošca. Drugim riječima, on ima odgovornost da rizikuje vlastiti život da zaštiti nekoga ko poriče Boga i da mu obezbjedi sigurnost.
Ovo su odredbe Kur’ana. Prema ovoj odredbi, nikoga se ne smije ubiti jer ne vjeruje u Boga. Nasuprot tome, takva osoba mora biti zaštićena, čak i po cijenu života muslimana. Dakle, opravdanje za rat ne može biti nikako u vezi sa vjerovanjem druge strane u Boga ili to što on pripada drugoj vjeri. Opravdanje za rat je to što druga strana izvodi napade, te muči i oduzima živote ljudima.
Još jedna činjenica je iznesena u ovom ajetu, a to je da ljudi moraju biti pod zaštitom muslimana sve dok ih ne napadaju ili dok se ne počnu ponašati neprikladno, omalovažavajući njihovu religiju, jezik, etničnost ili uvjerenja. Musliman ima odgovornost da zaštiti sljedbenike knjige ili ateiste i komuniste, na jednak način kako štiti druge muslimane. To je uslov da neko bude musliman, prema opisu muslimana u Kur’anu. Ukoliko neko ustvrdi: “Ja sam musliman”, on mora štititi druge:
Ovaj ajet je još jedan u nizu od onih koji ukazuju na odredbe povodom borbe u Kur’anu. Kada je mnogobožačka zajednica, koja je postigla primirje s muslimanima, dakle, koja je živjela mirno s njima kako i propisuju ti sporazumi, prekršila ugovor i počela napadati, kada su pokušali prisiliti poslanika (savs) da napusti svoju zemlju i da ode u egzil, te kada su započeli neprijateljstvo, kako u ajetu stoji, onda muslimani imaju pravo da uzvrate i bore se protiv njih.
Tema koju smo posebno naglašavali u svim ovim ajetima o ratovanju je primjetna i u ovom ajetu. Karakteristike zajednice protiv koje je dozvoljeno boriti se, su ovdje prikazane detaljno: oni ratuju protiv Boga i Njegova poslanika, te idu svijetom kvareći ga. Ljudi se ne bave isključivo fizičkim napadima na muslimane, nego oni također šire iskvarenost svijetom. Ajet govori o zajednici koja predstavlja problem cijelog svijeta, koju svi smatraju perverznom, korumpiranom i ratnički nastrojenom.
Kao i u svim ratovima, ubistva su moguća kod otpora zajednici koja aktivno proglašava rat muslimanima, sve do svog posljednjeg resursa, a jedna od mjera koja se može nametnuti jeste da se takvi ljudi izmjeste iz zemlje. Drugačije rečeno, prema Kur’anskim ajetima , muslimanima je dozvoljeno ono što im je inače zabranjeno – ubiti i istjerati – ali isključivo u takvom ratnom stanju.
Također je potrebno i ovaj ajet cijeniti u svijetlu okolnosti i dokaza koje smo razmatrali detaljno u prethodnim redovima. Ne smije se zaboraviti da je medinski period, kada su objavljeni neki od ajeta, bio period žestoke borbe. To je bio rezultat nepravde koja je sprovođena nad muslimanima, dakle “onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah...” (Sura al-Hajj, 40), kako glasi jedan od ajeta. Štaviše, kao što i ajet kaže: “Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih.” Muslimani imaju odgoovrnosti da zaustave borbu i ne napadaju drugu stranu kada ona prekine napadati.
Pregledajući nekoliko ajeta prije ajeta 57 sure al-Anfal, uvidjet ćemo da se isti odnosi na zajednice s kojima su muslimani potpisali primirje. Kao i u skoro svakom drugom ajetu kojim se legitimizira pravo na samoodbranu, opisuje se kako su ove zajednice prekršile primirje s muslimanima i odmah ih po tom napale.
Važno je pokazati značajnu snagu takvim zajednicama koje se trude napadati ostale, odbijaju se voditi razumom i stvaraju nered kršeći stalno primirja, jer kada se to jednom učini, te zajednice koje su navikle stvarati nered više neće imati snage da to čine, a i druge grupe mnogobožaca koje su se spremale da ih slijede i stvore još dodatnih nereda, te počnu napadati će time biti obeshrabrene. Ovo je neophodna i važna mjere predostrožnosti protiv zajednica koje krše svako primirje i spriječit će sve naknadne konflikte. Velika važnost se pridaje sankcijama koje su u službi zastrašivanja, a stoje u ustavima svih država svijeta i međunarodnopravnim aktima. Cilj je da se spriječi agresivno djelovanje jedne ili više različitih osoba. Ove mjere su u međunarodnom pravu veoma cijenjene, te je nepravedno, ali i kršenje zdravog razuma i pravde, da oni koji ih smatraju neophodnim u državnim zakonima, kažu da jednake mjere ne vrijede za zaštitu islama.
Kao i sa prethodnim ajetom, ono što ovaj ajet naglašava jeste prisustvo ratnih okolnosti. Mirovni sporazum je prekinut, mnogobošci su postali nasilni i sada ne postoji druga alternative nego da ih se direktno napadne. Ovaj ajet opisuje međunarodna pravila ratovanja. Pri tome, opisuje još i nešto što se zapravo ne primjenjuje pod okriljem međunarodnih pravila o ratovanju: obaveza da se zatvorenici oslobode čim se neprijateljstvo okonča. Ipak, danas su ratni zatvorenici još uvijek u zatvoru Guantanamo Bay na Kubi, čak iako je rat u Afganistanu završen, a organizacije kao što su U.N. i NATO ovo smatraju legitimnim. Ali Kur’an ne smatra ovo legitimnim, prema stavovima islama, svi zatvorenici moraju biti pušteni čim se borba okonča.
Ajeti o ratu jasno opisuju odbrambene ratove u skladu s okolnostima tog vremena, s obzirom da su vođeni isključivo protiv mnogobožaca i licemjera koji su započinjali neprijateljstva i činili fitnu i nered stvarali. Glavni razlog pogrešnog tumačenja ovih ajeta i njihova korištenja za kreiranje politike bijesa i mržnje kod radikala su hiljade lažnih hadisa koji su ubačeni u islam i u lažne predstave nekih analitičara. Ipak, Kur’an treba čitati čista i otvorena uma, lišenog svih lažnih hadisa i drugih sujevjerja. Kada se posmatraju u svjetlu ratnih okolnosti tog vremena, značenje ovih ajeta je kristalno jasno.
 |
| Under Islamic law, war is only permissible for defensive purposes, and prisoners must be released when it is over. This is a practice not even found in the international law of war. Indeed, prisoners from past conflicts are still being kept under harsh conditions in prisons such as Guantanamo Bay. |
Oni koji tvrde da je islam religija rata moraju shvatiti da je takav stav zapravo dijametralno suprotan učenju islama. Ne postoje opravdanja za napadanje druge strane u Kur’anu. Kur’an nudi najdetaljnije objašnjenje demokratije i slobode. U atmosferi demokratije i slobode ne postavlja se pitanje proglašenja druge strane neprijateljem ili pokušaja da ju se ušutka. U takvoj atmosferi svako biva poštovan i svako može slobodno iznijeti svoje mišljenje, a islamski šerijat opisuje upravo takvo okruženje. Dakle, ne postoji opravdanje za napadačke ratove u Kur’anu. Hajde da razmotrimo ovu činjenicu kroz riječi Kur’anskih ajeta:
Oni koji ratuju, prisiljavaju ili nameću islam nekome krše Kur’an. Jedna od najeksplicitnijih naredbi Kur’ana je da “nema prisile u vjeru/i”:
Nema prisile u vjeru/i... (Kur'an, 2:256)
To je jasna odredba Kur’ana. Ni jedan musliman ne smije se protiviti toj naredbi i prisiljavati nekoga da bude pobožan. To je u Kur’anu strogo zabranjeno.
Naš poslanik (savs) je samo savjetnik. On ima odgovornost da podučava i zajednicama predstavlja islam, posljednju objavljenu religiju. U to vrijeme, neki od onih koji su čuli za islam od poslanika (savs) lično i od drugih muslimana postali su vjernici, ali neki također nisu. Kao što Kur’an striktno zahtijeva, ni naš poslanik (savs), ni drugi muslimani njegova vremena nikada nisu posezali za prisilom. Našem poslaniku (savs) Kur’an naređuje: “Pa ih opominji! Tvoje je samo da opominješ. Ti ih ne možeš prisiliti [da vjeruju].” (Kur'an, 88:21-22) Prisila je ovim, dakle, potpuno zabranjena.
Prema Kur’anu, svaki musliman ima obavezu da ljudima prenosi moralne vrijednosti islama, ali niko ne smije za to koristiti silu i govoriti: “Ti moraš biti musliman” ili “Ti moraš obavljati vjerske dužnosti.” Svrha Kur’ana je da donese ljubav i mir svijetu. Takav pritisak je nekompatibilan sa Kur’anom.
Drugi ajeti u kojima se zabranjuje prisila glase:
i reci: "Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje"… (Kur'an, 18:29)
Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? (Kur'an, 10:99)
Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur'anom onoga koji se prijetnje Moje boji. (Kur'an, 50:45)
Reci: "O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja” (Kur'an, 109:1-6)
S obzirom da je prisila zabranjena u Kur’anu, ne postoji opravdanje za rat, agresiju, neprijateljstvo ili ljutnju. Na šta drugo, osim na promjenu vjere, bi musliman mogao siliti mnogobožačke zajednice? Jasno je haram prisiljavati nekoga da primi islam. Dakle, prema islamu u Kur’anu, nametanje islama nikada ne može biti izgovor za rat.
Islam poštuje sve ideologije, nacije, etničke grupe, sve ideje i vjere. Islam je vjera u kojoj se sve ideje saslušaju i koja dozvoljava maksimalnu slobodu mišljenja. Rat povodom bilo kakvih sukoba mišljenja ili etničkih grupa je naravno nemoguć u vjeri sa takvim konceptom demokratije i slobode.
Kao što smo već vidjeli detaljno, prema Kur’anu, muslimanski vođa mora biti neko ko također prihvata kršćane, jevreje, ateiste, komuniste, agnostike, budiste i ljude koji teže drugim uvjerenjima i ideološkim sistemima u zajednici koju predvodi. On mora implementirati kompletnu slobodu mišljenja. Mora dozvoliti ljudima potpunu slobodu. Konfliktne i licemjerne osobe se pojavljuju tamo gdje nema slobode. On mora to zaustaviti i raditi ono što Kur’an zahtjeva. Kao što i ajet kaže: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka...” (Kur'an', 4:135), njegova je odgovornosti da bude pravedan bez obzira o kojem se pojedincu radi, njegovoj vjeri ili porijeklu, pa čak i kada je to na njegovu štetu.
 |
 |
| The way that a faith that offers no justification for war is being portrayed as a religion of war is solely due to the practices of the peddlers of nonsense. |
Zar u islamu mogu postojati neprijatelji? Islam je religija koja zahtijeva da svi ljudi budu jednaki i kao braća. Prema islamu, bez obzira na nečiju rasu, religiju, boju kože, državljanstvo ili društveni status, oni ili ona su jednako vrijedni poštovanja čisto zbog toga što su ljudska bića. Kao što sve objavljene religije kažu, ljudska bića su braća jer smo svi potomci poslanika Adema (savs). Ovo je princip bratstva koji je uvjet za ispravno vjerovanje.
Islam je suprotan svim fašisoidnim ideologijama, kao i materijalističkim i darvinističkim idejama koje su zasnovane na rasnoj superiornosti i dijele ljude u čažne kategorije kao što su “napredni” i “primitivni.” Samim time islam vodi intelektualnu i racionalnu borbu protiv sukoba koje ove ideologije sa sobom nose, te u sebi nema prostora za njihove zastupnike.
Pravilo u islamu da su svi ljudi vrijedni poštovanja predstavlja osnovu svih međuljudskih odnosa. Prema islamskom gledištu, čak i neko ko se pogrešno ponaša uvijek ima šansu da se se okrene pravom putu, putu dobrote. Time je nemoguće da pravi musliman ima ikakve neprijatelje. Svaki musliman je odrgovoran za ponašanje prema drugima, a to treba biti pažljivo, uz obaviještavanje o moralu, a nikako stvarati neprijatelje i kovati urote kako da ih se porazi.
Pored toga što u Kur’anu nema nikakvog materijalnog kriterija za kvalitet ljudi, upotrijebljava se i termin “Ademovi sinovi” koji upućuje na to da su svi ljudi stvoreni jednaki:
Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili. (Kur'an, 17:70)
Razlog toga što se religija koja ne nudi nikakav izgovor za ratovanje uveliko smatra religijom rata potiče u potpunosti iz prakse kreatora sujevjerja. Neki ljudi općenito griješe po pitanju islama jer jednostavno nisu svjesni ovakvog razjašnjenja i imaju uvid jedino u djela radikala. Ljudi s radikalnim razmišljanjem nisu svjesni da primijenjuju zapovijedi koje nisu iz Kur’ana i da su prihvatili potpuno drugu vjeru koja je potpuno različita od istinskog islama, a to je upravo ono što pokušavamo ispraviti ovom knjigom.
 |
| VIOLENCE, HATRED AND LOVELESSNESS ARE CHARACTERISTICS OF RADICALS. THEY HAVE NO PLACE IN ISLAM. |
| Islam believes that all people are equal and must be brothers, and is the source of democracy and freedom. |
Kada govorimo o nekoliko navodnih učenjaka koji upućuju široke narodne mase u islam, moramo imati na umu jednu veoma važnu činjenicu: za neke grupe, sektor naoružanja je jedini koji se obavezno mora održati živim. To je jedini sektor na koji ekonomske krize nemaju utjecaj. To je veoma vitalno tržište na kojem ponuda i potražnja nikada ne prestaju i koje uvijek nudi neke novine. Zašto je tako vitalno? Jer ga ratovi održavaju živim. A jedan od načina da se ratovi održe živim je slijedeći: provokacija neuke mase ljudi koji svoju vjeru smatraju vjerom ratovanja i koji su spremni da ubijaju i budu ubijeni. Nije teško, naravno, zaključiti ko najbolje odgovara ovom opisu: radikalne grupe koje se pojavljuju u ime islama.
Neki protivnici islama na zapadu su u pravu kada kažu da ovakvi radikali šire nasilje. Međutim, ovi ljudi su u krivu kada su u pitanju neki lideri, poput Osame bin Ladena. Ti takozvani lideri su ljudi koje generalno islam ne zanima, niti ih je briga za muslimane koje su zatvorile različite obavještajne službe. Oni se odmah aktiviraju kada god se pojavi potreba za neprijateljskim ili ratnim okruženjem. Provode svoje vrijeme po barovima i kafićima zapadnih zemalja, ali kada komanda dođe, oni puste brade, promijene svoju odjeću i jezik, usvoje tipičan bliskoistočnjački izgled i bace se na posao da implementiraju sujevjerje koje su učili godinama.
 |
| Some supposed religious leaders are pawns set in motion when needed to create war and turmoil. They are supervised by various intelligence units and play a role in bringing about the war with which they are charged. |
Ovaj fenomen se dogodio više puta, Osama bin Laden je samo jedan od primjera. Dolazak hazreti Mahdija (savs) je najveći događaj koji je naš poslanik (savs) predvidio u periodu pred kraj svijeta, pa je čak i iskreno iščekivanje muslimana ovog događaja iskorišteno od strane pojedinih krugova da se oda utisak kako je bin Laden upravo Mahdi, te su u tu svrhu uloženi napori kako bi se što više ljudi ubijedilo. Ono što je bin Laden započeo nije samo imalo posljedice po Afganistan, nego po cijeli muslimanski svijet. Ovaj scenario je okončan slikama bin Ladenovog mrtvog tijela. Ovo je možda najupečatljiviji dio cijelog plana. Prema tom planu, mislimanski svijet je trebalo da vidi onoga koga su smatrali Mahdijem, mrtvog i da izgubi nadu i prestane iščekivati. Ovo je bio sistematski smišljen scenario sa svrhim slabljenja i iskorištavanja islamskog svijeta.
Ljudi radikalnih shvatanja su bez sumnje krivi za ovo, ali ne smijemo ignorisati određene sile koje su ih podstakle na to. Rat uvijek služi interesima nekolicine u vrijeme kada je oružana industrija tako jaka i profitabilna. Obično su radikalne grupe one koje se potiču na borbu, ali onima koji povlače konce je zapravo potreban rat. Ove uvijek na borbu spremne grupe, zbog svoje neukosti, su odličan paravan za sile koje stoje iza svega, a akteri su tek pijuni koje je veoma lako poslati u rat.
Amerikanci ili Europljani koji se žale na radikale ne smiju zaboraviti ove menadžere koji njima upravljaju. Ovo, naravno, ne opravdava zločine onih koji su zapali šaka radikalnih grupa i kreatora sujevjerja podijeljenih u sekte i koji jedni drugima iskazuju neprijateljstvo, ali ni ova činjenica ne bi smjela biti zanemarena. Zaista, različite organizacije koje su otvoreno režirale i vodile proteste i pobune, posebno u muslimanskim zemljama, ne oklijevaju jasno iskazati svoje ciljeve.
 |
| “Puppet leaders are, from time to time, produced to keep war alive, and these leaders are generally selected from among radical movements.” |
| It is usually radical groups that are encouraged to wage war, but those who need war for their own evil ends manage them all. Ignorance is of vital importance to those “managers” in question. Ignorance gives them pawns to make use of. |
U ovom poglavlju pregledali smo primjere ajeta o ratu koji se koriste kao argumenti protiv islama i stajališta istinskog islama o konceptima rata i džihada. Izvor religije radikala i fanatika bit će opisan u narednim poglavljima. Vidjet ćemo kako su koncepti ove nove vjere zasnovani na izmišljenim hadisima koji su u sukobu s Kur’anom. Također ćemo vidjeti kako religija fanatika, koja podstiče na rat, mržnju i bijes, nema ništa sa pravim islamom.
 |
| John William Godward's oil painting “Lesbia with her Sparrow,” 1916 |
| Say: ‘Truth has come and falsehood has vanished. Falsehood is always bound to vanish.’ (Quran, 17:81) |
