O pitanju načina vladanja na Zemlji, u Kur’anu su nave-dena dva veoma bitna primjera. Jedan od tih primjera je vlast u zemlji kraljice Sabe, a drugi Faraonov nasilnički režim.
Događaji koji su se desili nakon što je Sulejman, a. s., poslao pismo u kome je u vjeru pozivao narod Sabe koji se klanjao Suncu, daju određena saznanja o strukturi ove države.
U pratnji kraljice Sabe nalazila se jedna grupa koju su činile vodeće osobe iz naroda. Nakon što je pročitala pismo pristiglo od Sulejmana, a. s., Kraljica se savjetovala sa ovom grupom. Dakle, pravo odluke u ovoj državi nije imao jedino vladar; uporedo sa vladarem, postojala je i jedna grupa ljudi, koji su imali pravo glasa u upravi. Kraljica Sabe je pridavala značaj mišljenjima članova tog tijela, a oni su iskazivali poštovanje prema autoritetu i ličnosti Kraljice. S time u vezi, sasvim je moguće da se u državi Sabi primjenjivao jedan oblik uprave nalik na dmokraciju.
 |
I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka (Ash-Shu'arâ', 57) |
Što se tiče Faraonovog načina vladanja, on na prvi pogled izgleda nalik na sistem vladanja u Sabi. Čelnici koji su se nalazili u njegovoj blizini također djeluju kao da imaju veliki utjecaj u vlasti. Međutim, te osobe su pogrešno usmjeravale Faraona; podsticale su ga na fitneluk i tiraniju. U kur’anskom poglavlju Al-A’raf se saopćava da su se oni Faraonu obraćali na slijedeći način:
“Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji će sakupljati’’ (Al-A’raf, 111)
Način uprave u doba Faraona sasvim je moguće okarak-terizirati kao oligarhiju. Oligarhija znači “vlast manjine”. Ako se u jednom sistemu politička moć nalazi u rukama jedne ograničene grupe, taj sistem je oligarhija. Što se tiče moći oligarhije, ona je, u većini slučajeva, u direktnom srazmjeru sa vojnom ili materijalnom moći. Kako god vladajući kadar oligarhije može biti načinjen od nekoliko osoba, isto tako on može biti načinjen i od više osoba. Međutim, u odnosu na narod, to je, u sakom slučaju, jedna neznatna nanjina. Te osobe narodom upravljaju u skladu sa ličnim interesima i raspoloženjem. I Faraonov sistem vladanja je, kao što je to vidljivo i iz kur’anskih ajeta, jedna oligarhija.
Kao što se to vidi iz ajeta: “Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bili su to ljudi nadmeni” (Al-Mu’minun, 46), Faraon i njegove glavešine su bili grupa koja se ponašala u skladu sa ličnim prohtjevima. Oligarhijski stalež, kojeg su činili Faraonovi savjetnici, vračari i vojska, pod svoju su idejnu dominaciju uzeli narod, kako bi oni ostali privrženi Faraonovom sistemu; širili su laži o tome kako je Faraon jedno superiorno biće. Faraon i njegovo blisko okruženje činili su zulum nad svojim narodom. Ajet koji nas obavještava o tome glasi:
I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda faraonova, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati, a faraon je doista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio. (Yunus, 83)
A drugi sasvim jasni dokaz koji pokazuje surovost Faraonovog sistema bila je činjenica da je, prema njihovoj rasi ili vjerskoj pripadnosti, stanovnike zemlje podijelio na klase i da je nad jednima od njih svjesno provodio tiraniju. U jednom kur’anskom ajetu se na slijedeći način govori o ovoj tiraniji, koja je naročito provođena nad sinovima Israilovim:
 |
Sjeverna Afrika, XII stoljeće, Spink koledž, London Sura An-Naml, od 36. do 39. ajeta U suri An-Naml se govori o susretu Sulejmana, a. s., i kraljice Sabe. Kraljica Sabe se prilikom ovog susreta osvjedočila u bogatstvo i moć Sulejmana, a. s. |
Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (Kasas Suresi, 4)
A u 127. ajetu poglavlja Al-A’raf se saopćava da je Faraon posjedovao “superirnost u nasilju”. Ova nasilnička supe-riornost proisticala je iz Faraonove moćne vojske. Koliko je ovaj sistem bio razvijen i koliko je bila velika njegova moć, može nam biti jasno iz naredbi koje je Faraon izdavao svojoj vojsci:
I faraon posla po gradovima sakupljače (Aš-Šu’ara’, 53)
“Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji će sakupljati’’ (Al-A’raf, 111)
Kao što na to upozoravaju i prethodni ajeti, Faraon je posjedovao jedan veoma despotski državni mehanizam, a naročito obavještajni sistem, tako da je, u jednoj određenoj hijerarhiji, mogao kontrolirati čak i najisturenije dijelove države. Ovakva kontrola je, isto tako, pokazivala i oštru disciplinu i tiranijsku praksu Faraonove vlasti.
A to što je, nakon susreta sa Sulejmanom, a. s., kraljica Sabe povjerovala u Allaha, dž. š., i izjavila pokornost Sulejmanu, a. s., možda je jedna naznaka da u državi Sabi nije postojala presija te vrste. Ove riječi Kraljice se na slijedeći način navode u Kur’anu:
... uzviknu ona - “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (An-Naml, 44)
Kao što se to može naslutiti i iz navedenih kur’anskih ajeta, način upravljanja u Sabi je bio sistem koji je, prema uvjeti-ma tog vremena, posjedovao “demokratski” duh. Nasuprot Faraonovom sistemu, nad narodom se nije vršio zulum i tiranija. Bio je to model u kome su se čak i najbitnije odluke u upravljanju državom donosile konsultacijom, u kome se, među državnim institucijama, osiguravao sklad i saradnja, gdje je zaživljavala uzajamna tolerancija, sloboda duha i u kome su se štitila prava. Obavještavajući nas o dva različita sistema, Allah, dž. š., nas kroz kur’anska kazivanja o Faraonu i Sabi podučava temeljnim principima hem jednog sistema koji se energično protivi vjerskoj etici, hem i strukturi jedne zajednice koja je naklonjena vjerskom moralu.
