Teror Radikalizma i Istina

I reci: "Došla je istina, a nestalo je laži;
laž, zaista, nestaje!"
(Kur'an, 17:81)

Postoji još jedna ideja koja se mora ispitati zajedno sa onom o terorizmu, a to je fenomen radikalizma. Radikalizam znači podršku iznenadne revolucionarne destruktivne promjene u bilo kojoj sferi i primjenu stroge beskompromisne politike kako bi se to postiglo. Radikali se odlikuju svojom željom za revolucionarnim promjenama i upravljanjem, a ponekad i agresivnim stavom koji usvoje.

U ovoj, kao i u svakoj drugoj sferi života, vodič za muslimane su ajeti Kur'ana i život našeg poslanika Muhammeda (as). Kada pogledamo radikalizam u svjetlu Kur'ana, vidimo da to nema nikakve veze s načinom na koji je Bog naređuje vjernicima da se ponašaju. Kada Bog opisuje vjernika u Kur'anu, On ga je opisuje kao osobu punu ljubavi, blagog govora, koja izbjegava sukobe i rasprave, te pristupa čak i neprijatelju s toplinom i prijateljstvom.

Primjer koji treba da nas vodi po ovom pitanju je naredba koju je dao Bog poslaniku Musau (as) i Harunu (as) da idu kod faraona i ljubazno s njim porazgovaraju:

"Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!" (Kur'an, 20:43-44)

Faraon je bio jedan od najokrutnijih i najbuntovnijih nevjernika svog vremena. On je bio despot koji je negirao Boga i neuko obožavao idole. Osim toga, on je podvrgavao vjernike (Izraelce u to vrijeme) strašnim okrutnostima i ubijao ih. Ali Bog je zapovjedio svojim poslanicima da idu takvom neprijatelju i da s njim razgovaraju blago.

Primjetit ćete da je put na koji nam ukazuje Bog jeste put prijateljskog dijaloga, a ne put sukobljavanja uz oštre riječi, ljutite parole i uznemirenost.

Neki Od Primjera Lijepog Govora U Kur'anu

Postoji nekoliko drugih primjera koji pokazuju muslimanima kako da se ponašaju u dijalogu između Poslanika Šuajba (as) i poricatelja. Ovaj dijalog je opisan je u Kur'anu na ovaj način:

I Medjenu – brata njihova Šuajba. "O narode moj" – govorio je on – "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate.

. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered.

Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete da budete vjernici; a ja nisam vaš čuvar. O Šuajbe" – govorili su oni – "da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja?

E baš si ‘pametan' i ‘razuman'! O narode moj" – govorio je on – "shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju.

A ne želim da vam se suprotstavljam, izuzev onim šta vam zabranjujem; ja jedino želim učiniti dobrog koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam. (Kur'an, 11:84-88)

Kada se upitamo šta nam on kaže, vidimo da je poslanik Šuajb (savs) pozvao ljude da vjeruju u Boga i da prihvate visoke moralne principe, a to je učinio ljubazno i ponizno. Možemo objasniti neke od razloga za stvari koje je rekao u ovim ajetima:

  • Kada poslanik Šuajb kaže: "A ja nisam vaš čuvar" svojim ljudima, on ne želi da ih pokori; njegova jedina namjera je da ih obavijesti o istini koju je Bog objavio.
  • "Uistinu, ti, ti si blag, ispravan." Ove riječi upućene poslaniku Šuajbu (savs) pokazuju njegovu toplinu, nježnost i civilizovanost, a to su prepoznali i licemjeri.
  • "O narode moj" – govorio je on – "shvatite…" Ovaj izraz koji koristi Poslanik Šuajb (savs) pokazuje da on poziva na licemjere da koriste njihov intelekt i savjest. Drugim riječima, on ne koristi uporan pritisak, nego dovodi u pitanje njihove ideje iz suprotne pozicije i poziva ih da razmotre i dođu do zaključka na osnovu svoje slobodne savjesti.
  • "A ne želim da vam se suprotstavljam, izuzev onim šta vam zabranjujem". Zabrana poslanika Šuajba (savs) ovdje iznesena i nije zapravo zabrana. On objašnjava da su neke radnje pogrešne i poziva ljude da ih napuste. Osim toga, kada poslanik Šuajb kaže "Ne želim da vam se suprotstavljam", govori da njegov cilj nije da se spori sa ljudima. On ne želi da im bude neugodno i niti podstiče svađu, on želi samo da ih pozove u vjeru i praksu visokih moralnih načela.

Ako pogledate Kur'an vidjet ćete da je topao, nježan i suosjećajan karakter odlika svih poslanika. Bog objavljuje da je Poslanik Ibrahim (savs) je bio "nježna srca i blag" (Kur'an, 9: 114), a u drugom ajetu, moralna načela poslanika Muhammeda (savs) su opisana na ovaj način:

Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Kur'an, 3:159)

Bog Naređuje Ljudima Da Izbjegavaju Ružne Riječi

Očigledna odlika radikalizma je njegova ljutnja. Ovaj osobina se može jasno vidjeti u govorima, tekstovima i demonstracijama radikala. Međutim, ljutnja nije atribut muslimana. Kada Bog opisuje vjernike u Kur'anu, On kaže: "za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine" (Kur'an, 3:134).

Nema situacije u kojoj musliman pokazuje ljutnju. Svaki musliman, naravno, želi da i drugi ljudi vjeruju u Boga i da žive u skladu sa moralnim načelima, ali to je moguće samo uz Božiju milost. Bez obzira na ono što radimo, bez obzira na to koliko pokušavamo objasniti istinu ljudima, ljudska srca su u Božjim rukama. Bog podsjeća muslimane na ovu vrlo važnu činjenicu u ovom ajetu, "... A zar ne znaju vjernici da bi Allah, kad bi samo htio, sve ljude na Pravi put uputio..." (Kur'an, 13:31)

Stoga je dužnost svakog muslimana samo da objasni činjenice i da pozove ljude da ih prihvate. Da li će ljudi prihvatiti poziv ili ne je potpuno ovisno o njihovoj vlastitoj savjesti. Bog objavljuje ovu istinu u Kur'anu kada kaže da nema prisile u vjeri.

U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u lažna božanstva, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.– A Allah sve čuje i zna. (Kur'an, 2:256)

Dakle, ne postoji prisila da ljudi vjeruju i postanu muslimani, ili da muslimani obavljaju molitve i udalje od grijeha. Postoji samo savjet. Bog objavljuje u nekoliko ajeta uputu Božijeg Poslanika (savs) da muslimani nisu tlačitelji:

Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur'anom onoga koji se prijetnje Moje boji.(Kur'an, 50:45)

Reci: "O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi Pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam nad vama čuvar. (Kur'an, 10:108)

Muslimani su odgovorni samo za obja- šnjavanje religijskog morala, oni ne primjenjuju pritisak ili prisilu na bilo koga i nalo- ženo im je da govore nježno čak i sa tiranima koji poriču. Takve osobe ne mogu biti radikali jer radikalizam označava suprotno od tih kvaliteta koje smo nabrojali. Zaista, radikalizam je neislamska struja u filozofskim i političkim stavovima koja je ubačena u islamski svijet izvana. I trenutno poimaje i politički stav koji preovladava u islamskom svijetu je plasiran izvana. Kada analiziramo dru- štveni fenomen pojave radikalizma, bit će jasno vidljivo da se u osnovi radi o skupu metoda i izjava koje koriste komunisti, tj. izrazu "fanatičnog bijesa" kojem nema mjesta u pravom islamu. (Kur'an, 48:26)

Kako Se Može Razbiti Začarani Krug Radikalizma I Terorizma?

R. RADIKALIZAM
T. TEROR

Kao što je i izneseno u ranijim poglavljima, neupitna činjenica nakon 13 godina vojnih operacija od Afganistana do Libije, od Nigerije do Iraka –radikalne terorističke grupe nisu nestale zahvaljujući vojnoj sili, nasilju i ugnjetavanju, nego suprotno– ojačale su mnogo više nego se očekivalo.

Štaviše, sve vrste vojnih operacija, uključujući i vojne napade i operacije na tlu samo su dovele do povećanja smrtnosti civila, uništile gradove i devastirale infrastrukturu, što je rezultiralo izljevima bijesa u tim zemljama, a taj bijes su odlično iskoristile radikalne organizacije. Zapravo je utrošeno milijarde dolara tek da se stvore protivnici takvih vojnih operacija, a ujedno su time osigurani i novi ljudski resursi terorističkih organizacija, što je najnepoželjniji mogući rezultat.

Iako je odstrjel vođa terorističkih organizacije predstavljen kao efikasna tehnika od strane nekih vojnih analitičara, gledano iz šire perspektive, nikakvi rezultati zapravo time nisu ostvareni. Ubistvo Osame bin Ladena očigledno nije značilo kraj al-Kaide.

Osim toga, terorističke organizacije su sposobne vješto pretvoriti čak i ove oružane napade na njih u propagandu. Oni imaju sposobnost da prikažu napade na njih kao dokaz pravednosti prirode njihove borbe. Iz tog razloga, organizacije ili postaju jače ili nastavljaju svoje aktivnosti u tajnosti, a to čini vojne operacije protiv njih neefikasnim.

Kako bi se prekinula ova spirala terora, potrebno je ostvariti društveno-ekonomski razvoj i politike, kao što su osiguranje provođenja demokratskih procesa - jasno je izražena potreba da te aktivnosti budu dovedene do izražaja u područjima gdje postoje intenzivne terorističke aktivnosti. Da bi sve te stvari mogle dogoditi, međutim, neophodno je da se ukloni neznanje koje leži u korijenu svih grešaka radikalnog razmišljanja. Način za to je kroz obrazovne i kulturne aktivnosti. Pravilno obrazovanje s ispravnim idejama treba da se realizuje - to bi bilo daleko ekonomičnije od trošenja triliona dolara na oružje, a kasnije i trošenje dodatnih milijardi na humanitarnu pomoć, jer je to metoda koja će proizvesti beskrajno bolje rezultate.

A. Vojni budžeti u $ - SAD dolarima

Države svijeta zasipaju novcem oružanu borbu protiv ekstremizma, a ova pošast svejedno raste. Obrazovna mobilizacija protiv terorističkih organizacija je ono što će spriječiti nesagledive posljedice terora širom svijeta.

Moguće je zaustaviti ove militante prije nego što se pretvore u ubice kroz mjere predostrožnosti poduzete protiv intelektualnih temelja ovih organizacija. Osim toga, tada bi bilo moguće spriječiti nove regrutacije tih organizacija. Ni jedna teroristička organizacija nikada se ne bi mogla oduprijeti takvoj intelektualnoj borbi putem televizije, radija i interneta. Pokret koji gubi svoju intelektualnu osnovu ne može preživjeti. Države trebaju ili da preuzmu ovaj zadatak ili da podrže nevladine organizacije koje se stave na raspolaganje za ovaj zadatak.

Edukativna mobilizacija protiv svih terorističkih organizacija, bez obzira na njihove ideološke korijene je ono što će biti potrebno da se spriječi nečuveni razmjer terora sa kojim se susrećemo u cijelom svijetu.

NATO nastavlja obasipati novcem borbu protiv ekstremizma oružanim snagama - pa zašto onda ta pošast stalno raste? Odgovor je u pravcu ka kojem su te finansije usmjerene. Pokušati se boriti sa ekstremističkim ideologijama isključivo fizičkom silom će učiniti malo, ali će zasigurno povećati broj pristalica te ideologije. Kako vojne kampanje u regiji uzrokuju sve više gubitaka nevinih ljudskih života, rodbina i bliski krug onih koji su poginuli u tim napadima će biti motivirani da se pridruže ekstremistima zbog ogorčenosti prema Zapadu.

Takva opasna kretanja moraju se okončati, a njihove ideološke osnove treba uništiti u cijelom svijetu. U stvari, to je nešto što mogu učiniti samo nacije s Bliskog istoka uz pomoć svojih Zapadnih saveznika. U tom smislu, kako bi se iskorijeniti radikalizam i njegovi efekti globalno, te da bi se održali pozitivni ideali poput humanosti, demokratije, pluralizma i ljudskih prava, obrazovanje je najvažniji korak. Da bi se spriječilo širenje radikalizma - glavne prijetnje globalnoj sigurnosti - svjetski lideri treba da shvate hitnu potrebu za intelektualnom kampanjom i potraže načine da isprave neznanje uz pomoć intelektualnih napora.

STVARNA CIJENA VOJNE OPREME I ONO NA ŠTO SE, UMJESTO TOGA,
TAJ NOVAC MOGAO POTROŠTI

Budžet vojske SAD-a se uvećava za 104% tokom 11 uzastopnih godina. Potrošnja od $354 milijarde 2001. godine narasla je na $721 milijarde 2011.

Novac potrošen na vojsku se mogao investirati u zdravstvo i obrazovanje, te su mogle biti poboljšane prilike za zapošljavanje za hiljade ljudi.

Ta dva podatka su primjer kako je vojna potrošnja mogla biti iskorištena na drugim poljima.

Napad Na Charlie Hebdo:
Primjer Koji Ukazuje Na Važnost Intelektualne Borbe Protiv Terorizma

Jedan od najužasnijih akata radikalnog terorizma koje smo opisali u ovoj knjizi je bez sumnje ubistvo 12 zaposlenika satiričnog magazina Charlie Hebdo u Parizu. Nakon ovog napada, sinagoge, džamije, islamske organizacije, košer trgovine i groblja su također bili pod prijetnjom. Napad koji se desio u Danskoj tokom komemoracije za zaposlenike Charlie Hebdo-a još jednom je naglasio ozbiljnost situacije.

Začarani krug mržnje je izgleda formiran, a to najviše utječe na obične, nedužne ljude. Radikali svake filozofije imaju potencijal da učine Evropu nenastanjivom za svakoga, a uglavnom za manjine kao što su muslimani i Jevreji. Terorizam, anarhija i nasilje su stoga najveći problem ovog stoljeća. Islamski svijet najviše pati zbog ove nevolje. Međutim, moramo još jednom ponoviti da terorizam nema religiju.

Ovaj začarani krug mržnje koji je formiran, izgleda da za metu ima isključivo obične, nevine ljude.

Terorizam i nasilje su neizbježan rezultat obrazovnog sistema koji smatra da su ljudska bića samo životinje koje se bore za svoje živote u okrutnom okruženju - ovaj sistem uči ljude okrutnosti, sebičnosti i nemilosrdnosti. U ovom sistemu, altruizam, saradnja, suosjećanje i ljubav ne vrijede ništa. Čovjek postaje jak samo ako je okrutan i sebičan. Kada se duhovno slaba osoba obrazuje ovako, a pogotovo ako ne zna kako da koristi svoju savjest, ona će se lako povinovati bilo kojoj ideologiji koja vidi "nasilje kao sredstvo da se dokaže i da dobije svoja prava." Sve u svemu, osoba koja je prošla takvo obrazovanje može biti uvjerena da prihvati put terorizma, ponekad kroz komunističke principe, a ponekad i kroz radikalne uticaje koji se predstavljaju kao islamski. Iz tog razloga, prva mjeru koju svijet treba poduzeti u borbi protiv terorizma jeste popravljanje pogrešnog obrazovnog sistema.

Istina je da je sadržaj Charlie Hebdo magazina i drugih sličnih publikacija uvrijedio muslimane. Ovaj časopis je objavio sadržaj koji je uvrijedio ne samo muslimane, već i kršćane, Jevreje, budiste i mnoge druge ljude. Međutim, ono što musliman treba da uradi u takvoj situaciji jeste pribjegavanje pravnim resursima, kako bi zatražio da se njegove vrijednosti ne degradiraju.

Čak i bolje, umjesto toga on može pristupiti počiniocima (ili onima sa sličnim idejama) na prijateljski način i objasniti im -ljubazno- da njihov stav nije pohvalan, da se humor može upotrebljavati i u elegantnom stilu, i ohrabriti ih da više budu otvoreni ka ljubavi i saosjećanju. Oni mogu pisati i govoriti o tome da takve pogrešne ideje treba popraviti i obavijestiti cijeli svijet zna o tim činjenicama. Međutim, musliman koji poštuje Kur'an nikada ne može ubiti drugu osobu samo zato što druga osoba ne slijedi islam.

4.
SIGURNO JE ISLAM IZNAD ONOGA ŠTO JE PRIKAZANO NA TIM CRTEŽIMA
Oružje ne ubija ljude
…Radikalni muslimani s kuhinjskim alatom ih ubijaju.

Sadržaj Charlie Hebdo magazina i drugih sličnih publikacija je uvrijedio muslimane. Međutim, ono što musliman treba da uradi u takvoj situaciji jeste da iskoristi pravne resurse. Čak i bolje, umjesto toga on može pristupiti počiniocima i objasniti da se humor može upotrebljavati i u elegantnom stilu, i ohrabriti ih da više budu otvoreni ka ljubavi i saosjećanju.

Islam je iznad ovih crteža. Musliman koji poštuje Kur'an nikada ne može ubiti drugu osobu samo zato što druga osoba ne slijedi islam.

S druge strane, širom svijeta, ubija se i čine se brutalne radnje u ime islama, a žrtve tih grozna djela su najčešće upravo muslimani. Veliki broj muslimana gubi živote svakodnevno kao rezultat terorističkih napada koji se dešavaju širom svijeta.

Treba imati na umu da ono što ti ljudi žive nije islam na osnovu Kur'ana, nego radikalizam. Radikalizam koji se pojavio nakon smrti poslanika Muhammeda (savs) je proizveo pravila koja ne postoje u religiji i, koristeći ime Boga i Poslanika (savs), stvorili su potpuno novu religiju. Ovaj sistem koji se razvio na osnovu izmišljenih hadisa nema mjesta za ljubav, suosjećanje, prijateljstvo, poštovanje za žene, mir, ljepotu, umjetnost i nauku - drugim riječima, za stvari koje donose radost ljudima. Postoji samo prostor za ugnjetavanje, prisile, okrutnosti i nasilja. Radikalni sistem praktično traži da se ljudi zakopavaju živi i uklanja sve što je lijepo koristeći ime islama.

Stoga je od najveće važnosti da se u nastojanjima da se objasni činjenica da je islam religija mira, objašnjenja moraju biti zasnovana na Kur'anu. Tehnički je nemoguće da osoba koja brani verziju islama punu sujevjerja radikala, izmišljenih hadisa i običaja - govori o miru i ljubavi.

Ova istina daje smjernice ne samo muslimanima, nego i Zapadnom svijetu koji želi da se zaustavi terorizam: način da se zaustavi takozvani islamski terorizam je intelektualno iskorjenjivanje ideja kojima se on hrani. Dokle god radikalno stanje uma i postoji, bombardovanje muslimanskog svijeta bespilotnim letjelicama, slanje vojnika, ili ubijanje lidera terorista, dakle, odgovori na nasilje s još više nasilja, neće iskorijeniti terorizam. Naprotiv, to će ga pospješivati i činiti ga čak i većim čudovištem. Sve što bi pogoršalo mržnju i neprijateljstvo treba pažljivo izbjegavati i treba graditi okruženje ideja, a ne oružja.

Podsjetimo se: teror je neprihvatljiv u bilo kojem obliku, a posebno, izjednačavanje islama, koji posmatra ubistvo jedne osobe ravnim ubistvo cijelog čovječanstva, sa terorizmom. To je najstrašnija tragedija našeg stoljeća. Međutim, teror neće nestati zbog protestnih šetnji na ulicama, niti zbog osuda od strane političara, niti ako jednostavno ponavljamo, "Islam je religija mira." Činjenica da je islam religija mira je u Kur'anu, i treba da bude proglašena svijetu, uporno i sa potpuno potkrepljujućih dokaza, kroz edukaciju. Islamski svijet i treba da bude očišćen od besmislica: Zapadnjačka podrška je, naravno, važna za to, ali muslimani su oni koji treba da obave taj posao.

Zašto Se Priključuju Radikalnim Terorističkim Organizacijama?

Stručnjaci za terorizam, obavještajni agenti, pisci, urednici i analitičari na Zapadu stalno traže odgovor na jedno pitanje: zašto ljudi pristupaju radikalnim organizacijama? Oni dolaze sa brojnim teorijama: govore o siromašnoj djeci gradskih predgrađa, o neobrazovanim i neukim ljudima i o mladim ljudima kojima je dosadno pa su u potrazi za avanturom. Neki opisuju ovaj fenomen kao "atraktivnu snagu utopijske politike", dok drugi tvrde da ovi ljudi idu za ciljem da "napišu vlastite priče". Međutim, ove teorije su uglavnom odbačene s obzirom da se postepeno shvatilo da mnoge takve grupe uključuju i veliki broj bogatih ljudi, ljudi s karijerama, akademika, doktora i inženjera, i da mnogi od njihovih članova dolazi iz dobrostojećih sredina.

Neki su izjavili da oni koji se pridruže takvim organizacijama imaju "psihičke probleme". Odgovor koji je došao od John-a Horgana, psihologa i profesora u Lowell Centru za terorizam i sigurnosne studije Univerziteta Massachusetts je slijedeći: "Zbog onoga što teroristi rade, možemo pretpostaviti da bi se to moglo objasniti preko patologije tih ljudi, ali pokušavati objasniti terorizam kao mentalnu bolest je zabluda." 2

Procjenjuje se da je oko 15,000 boraca iz bar 80 različitih zemalja ušlo u Siriju da pomognu zbaciti Assadov režim. Evropa se trenutno guši od straha i paranoje radi članova radikalnih organizacija koji bi se mogli vratiti u svoje zemlje i nastaviti činiti akte terorizma i tamo.

Horgan i drugi su morali eliminirati sve mogućnosti koje su pretpostavili jer ni siromaštvo, ni dosada, niti mentalne bolesti ne mogu objasniti zašto su ljudi iz gotovo svake zemlje na svijetu tako odlučni da prevaziđu dosta poteškoća da postanu dijelom sistema u kojem ljudi umiru i bivaju ubijeni sa lakoćom. Niko se ne bi bacio u rat, ostavivši iza sebe svoju porodicu i sve što ima zbog "pisanja priča". On nikada ne bi prihvatio smrt tako brzo i bezuslovno.

Ljudi se pridružuju radikalnim grupama iz cijelog svijeta, od Evropskih zemalja do Kazahstana, od Australije do Somalije i od Rusije do Tunisa. Broj ljudi koji ulaze u takve grupe raste sve vrijeme. Evropske zemlje, kao što su Francuska i Njemačka, su na čelu listi sa ovim brojkama.

Pogledajmo sada pravi odgovor na ovo uznemirujuće pitanje: zastranjenje od Kur'ana i pravih učenja islama, te posljedično usvajanje iskrivljenih tumačenja islama je navelo neke muslimane da okrenu leđa slobodi, umjetnosti i nauci, i radikalizovala ih u značajnoj mjeri. Kako se ideološka infrastruktura radikalizma širila na nekontrolisan način (a ponekad i na način pod kontrolom određene tajne snage), to je počelo biti prijetnja širokom rasponu teritorije, uključujući i Evropu. Radikalizam koji se razvio je direktno izazvao islamofobiju, iako zagovornici islamofobije ne vide da su dodatno ohrabrenje radikalizmu na način koji nikada nisu želji.

Rast broja onih koji traže rješenje u uništavanju islama i muslimana, koji ne žele muslimane u svojoj zemlji, i koji mirno gledaju ugnjetavanje muslimana u svijetu, je najbolje poslužio za daljnje podsticanje mržnje. Užasne slike nakon intervencija koalicijskih snaga u Afganistanu i Iraku su, za veliku većinu kap koja je prelila čašu. Niko nije mogao ili nije ostao ravnodušan na "neselektivno" ubijanje porodica i uništavanje domova od strane Zapadnih sila. Divljaštvo neminovno potiče mržnju.

Cilj Zapadnjačkih koalicija može istinski biti da uvedu svoju verziju demokracije na ovim prostorima. Ipak, metoda koja se koristi je toliko pogrešna da nije samo donijela štetu Bliskom istoku, nego i samom Zapadu. Oni koji žele da razumiju zašto se toliko ljudi priključilo radikalnim grupama iz Evrope i zašto je samoubistvo tako veliki problem u američkoj vojsci, treba da se duboko zagledaju u pogrešnu prirodu politika koje se primjenjuju.

Dakle, šta bi trebalo biti rješenje? Radikalne grupe prate devijantnu ideologiju za koju mnogu ljudi širom svijeta vjeruju da je istinita. Sljedbenici te ideologije ne mogu se suprotstaviti ovim grupama, jer, u srcu, oni jednostavno ne vjeruju da su na pogrešnom putu. Ovaj duboko ukorijenjen problem mogu riješiti samo islamski svijet kroz potpuno odricanje izvora zasnovanih na besmislicama i okretanjem ka Kur'anu umjesto toga, a osoba koja će to ostvariti je hazreti Mahdi (as).

Više od 1,000 stranih boraca se pridružuje borbi u Siriji svakog mjeseca. Čak ni avionski napadi ne mijenjaju taj broj. Problem radikalizma se može jedino riješiti tako što će se cijeli islamski svijet javno odreći izvora zasnovanih na besmislicama i umjesto toga se okrenuti isključivo Kur'anu.

Radikalne grupe uspijevaju proizvesti ovakve efekte u velikoj mjeri putem interneta. Oni koriste društvene medije za majstorski uvjerljivu propagandu. Oni dopiru do pet kontinenata i okupljaju pristalice. Oni pridobijaju ljude sa možda samo nekoliko kratkih linija. Drugim riječima, kroz obrazovanje.

Horgan u tom smislu rezimira ovim riječima: "Oni su postali toliko vješti u društvenim medijima da dopiru do nezadovoljnih pojedinaca na globalnoj razini."

To je zaista zapanjujuće, s obzirom da je obrazovanje tako lako, a da Zapadne koalicijske sile, ipak, i dalje insistiraju na jačanju svojih baza na Bliskom istoku s više oružja. Ono što treba učiniti jeste početi sa korištenjem istih sredstva i pokazati ljudima lažnu prirodu te religije praznovjerja sa dokazima iz Kur'ana koristeći tako moćno sredstvo komunikacije kao što je internet. Treba dokazati, koristeći vlastitu svetu knjigu islama, da islam odbacuje divljaštvo i uči ljubavi i miru. A Zapad to može - nema, naravno, potrebe nikoga uvjeravati da oni imaju na raspolaganju veća sredstva nego radikalne grupe. Zamislite da svi međunarodni mediji, koji su uglavnom pod kontrolom Zapada, glasno pruže podršku takvom obrazovanju! Bile bi potrebne samo sekunde da svijet da čuje istinu.

Ono što treba dokazati, koristeći vlastitu svetu knjigu islama, jeste da islam odbacuje divljaštvo i uči ljubavi i miru. Bile bi potrebne samo sekunde da svijet čuje istinu, ukoliko bi svi međunarodni mediji jasno pružili podršku takvom obrazovanju!

Evropa je u ovom trenutku u stanju bijednog straha i paranoje od pripadnika radikalnih organizacija koje mogu da se vrate u svoje matične zemlje. Smatra se da će ljudi koji su se borili u tim regijama, po povratku kući neizbježno nastaviti da vrše terorističke napade u svojim zemljama, a te zemlje poduzimaju izvanredne sigurnosne mjere opreza kako bi spriječile takve košmare. Ipak, oni nikada nisu zastali i pomislili da bi se problem mogao riješiti u korijenu ako jednostavno educiraju te ljude o pravom islamu. Ono što je potrebno da shvate slijedeće: ako je neko odlučio da ubije ili umre u stranoj zemlji, razlog za to može biti samo vjerovanje. Budući da se to vjerovanje temelji na duboko pogrešnom tumačenju Kur'ana, postoji rješenje koje može proizvesti jasne i određene rezultate: da ljudi nauče pravu vjeru iz pravog izvora, drugim riječima, iz Kur'ana.

Međutim, ako Zapadne zemlje nastave da ignorišu obrazovanje, tragedija koja potresa svijet će početi da ih ugrožava čak i više. Bombe, puške i rakete nisu rješenje za ovaj problem - oni su samo sredstvo za širenje mržnje.

Televizijski Izvještaji Ne Treba Da Ustupaju Medijski Prostor Terorizmu

Danas, većina razvijenih zemalja i svijeta su pod prijetnjom terora. Najkonkretniji primjer za to je Francuska. Ove godine, trupe su ušle Pariz po prvi put nakon Drugog svjetskog rata. Stacioniranje 1.080 vojnika oko Eiffelova toranja, kao odgovor na terorističke napade u Parizu i mjere protiv drugog potencijalnog napada, otkriva obim ove prijetnje. Međutim, čak i ove mjere opreza nisu bile dovoljne i novi teroristički napadi su se desili u centru grada.

Fašistički i pokreti ekstremne desnice su u porastu u posljednje vrijeme u Evropi, a napadi na migranate, posebno muslimane, su porasli. Tenzije između Rusa i Čečena su beskrajne. Borba koja datira desetljećima u prošlost i dalje je aktivna u Africi i na Bliskom istoku. S druge strane PKK, koja tvrdi da je zaustavila svoje terorističke aktivnosti u planinama, nastavlja sa masakrima u turskim gradovima.

Razne teorije čiji je cilj iskorjenjivanje terorizma predložene su tokom godina i pokušale su se različite metode. Ne samo da ništa nije urodilo plodom, nego su se akati terora zapravo povećali.

Najjasniji primjer za to je ubistvo Osame Bin Ladena. Da li je njegova smrt kraj al-Kaide? Ne.

Terorističke organizacije žele da zastraše nevine ljude i primoraju ih na lojalnost, kako bi se postigla kontrola nad društvom, te izvode najokrutnije, krvoločne radnje u tom cilju. U izvršenju tih djela, oni nastoje zadržati moral svojih pristalica na visokom nivou, te odati dojam da su jaki i da je pobjeda na dohvat ruke. Možemo jasno vidjeti ovo u Turskoj u aktivnostima terorističke organizacije PKK.

Terorističke organizacije obično pažljivo isplaniraju sve prije nego počine svoje zločine. Napad na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 11. septembra, napad na podzemnu željeznicu u Londonu, napad na voz u Španiji, bombaški napad na pozorište u Rusiji, napadi u Francuskoj i svi zločini počinjeni od strane PKK u Turskoj su rezultat pažljivog planiranja. Hladnokrvnost profesionalnih terorista u najnovijim napadima u Parizu potrvrdili su ovu istinu.

Gotovo sve terorističke grupe aktivno koriste medije za potrebe publiciteta. Ove grupe su stoga sasvim spremne za anarhiju i haos koji stvaraju kako bi dobili široku pokrivenost u medijima. U očima terorističkih organizacija, uspjeh njihovih akcija je direktno proporcionalan njihovoj pokrivenost u medijima.

Na primjer, kada se radnja ponavlja na televiziji mnogo puta i široko je pokrivena na društvenim mrežama, efekat multiplikatora je kao da je to učinjeno više stotina puta.

Iz tog razloga, jedna od najvažnijih odgovornosti u borbi protiv terorizma pada na medije. U svojim izvještajima, mediji ne smiju direktno - ili indirektno - podržavati terorističke organizacije i ne smije im se dozvoliti prostor za rast.

Kako i koliko mediji treba da pokriju akte terora je predmet važne rasprave širom svijeta. U stvari, jedan od glavnih razloga zašto čak i najnaprednije, snažne i moderne zemlje nisu uspjele stati u kraj teroru jeste to što su mediji hranili teror kroz nepromišljene i histerične reportaže. Kao rezultat takve pokrivenosti, užas terorizma je u stanju da se brzo širi.

Nema sumnje da mediji imaju obavezu da obrade vijest na objektivan način, ali oni moraju biti još oprezniji kada je u pitanju terorizam: ljudski život mora se održati iznad svih drugih vrijednosti, a mediji moraju biti oprezni da ne postanu dio ovog divljaštva tako što nesvjesno šire terorističku propagandu na svoj obično senzacionalistički način. Kod pokrivanja akata terora, mediji se ne smiju baviti rejtingom niti konkurentnošću.

Na primjer, američki mediji, nakon napada 11. septembra i britanski mediji nakon napada na podzemnu željeznicu u Londonu su se ponašali u prilično oprezno u načinu svog pokrivanja ovih događaja. Čak i nakon nedavnih incidenata u Fergusonu (Missouri, SAD), mediji pokazala vrlo malo nasilja koje se dogodio. Međutim, globalni mediji su prenosili sve detalje napada u Parizu svakodnevno, bez prestanka.

Mora se voditi računa da se u vijestima ne emituju bliski prikazi pokolja ili nečega što bi moglo u javnosti stvoriti paniku i strah. Veliki oprez je potreban prilikom izrade programa koji uključuje ljude, pa čak i ako su političari, kako ne bi davali izjave koje bi mogle biti percipirane kao propaganda terorističke organizacije. Ne smije se odati dojam, pa čak i nevoljko, da su terorističke organizacije jake i uticajane.

Mediji su jedan od najvažnijih oružja u ratu protiv terorizma. Vrlo je važno da države obrazuju dostupnu javnost putem medija. Snažan utjecaj medija na javno mjenje treba usmjeriti na podizanje javne svijesti u borbi protiv terorizma. Na isti način na koji terorističke organizacije oduvijek pokušavaju da nametnu svoje ideologije na ljude u regijama u kojima pokušavaju uspostaviti kontrolu, države moraju također stalno podizati javnu svijest protiv terorizma putem medija i osigurati da postoje programi koji pružaju intelektualne osnove za to. Jedan od načina da se to uradi je da se redovno emituje naučna kritika krvoločnih standarda terorističkih grupa.

Ne smije se zaboraviti da teror ne može biti poražen samo kroz oružje i politiku. Ono što će stvarno okončati teror jeste da se sprovedu intelektualna istraživanja koja će potkopati njegovu intelektualnu infrastrukturu.

Islamophobia, the rise of the extreme right and xenophobic movements fuel radicalism

Iako se strah poznat kao "islamofobija" pojavio širom svijeta nakon napada 11. septembra, 2001. godine, svoje korijene vuče još od Krstaških ratova, ili čak i ranije. Islam se sada proširio širom svijeta, muslimani predstavljaju 6 % stanovništva Evrope, više od 45 miliona. Do 2050. godine, procjenjuje se da će muslimani činiti oko 20 % stanovništva, a jedan od pet ljudi u Evropi će biti musliman, što je jedan od glavnih razloga za porast islamofobije među Evropljanima u posljednjih nekoliko godina.

KSENOFOBIJA

KSENOFOBIJA I NETOLERANCIJA U EU

Kao što ovaj grafikon i pokazuje, rasistički motivirani i zločini iz mržnje protiv etničkih manjina su poprilično česti i predstavljaju veliki problem s kojim se EU suočava danas. Kulturološko okruženje zasnovano na ljubavi, poštovanju, prijateljstvu i bratstvu, bez prezira prema onima koji nisu autohtono iz te sredine, osnovna su vrijednost koju bi trebalo pažljivo čuvati.

Međutim, pravi okidač iza porasta islamofobije su radikalne terorističke grupe koje su se pojavile u ime islama. Ove radikalne organizacije, sa svojim perverznim razmišljanjima udaljenim od suštine islama, izazvale su veliki strah i mržnju prema islamu.

Razni krugovi koji se protive islamu su također odigrali iznenađujuće efikasnu ulogu u sadnji ovog straha u glavama ljudi i to je dovelo do nevjerovatnih raspona islamofobičnih diskursa i aktivnosti, te do pojave sigurnosnih, obavještajnih i industrijskih aparata vrijednih milijarde dolara. Ova industrija ima za cilj da spriječi porast islamskog svijeta koji posjeduje ekonomske i financijske centre moći, glavne izvore energije i podzemnih bogatstva.

Islamophobia is an existing form of racism and Europe is witnessing a growing trend of it. However, the real trigger behind the rise in Islamophobia is the radical groups that have emerged in the name of Islam. These groups, far removed from the essence of Islam, have caused a great deal of fear and hatred of Islam.

Politike usvojene od strane Zapadnih vlada, posebno nakon 11. septembra koje su uglavnom usmjerene protiv muslimana, i zakoni koji su doneseni u tom kontekstu, ubrzali su rast islamofobije. Ekstremne desničarske stranke odigrale su veliku ulogu u podsticanju protivljenja islamu. Ove stranke koriste islamofobične govore za prikupljanje glasova i postaju sve jače na osnovu toga, a u napadima posebno targetiraju muslimanske migranate.

Muslimanski migranti u Evropi moraju se boriti protiv ksenofobije, kao i protiv islamofobije. Etnocentrični mentalitet koji ih smatra drugačijim, te ih isključuje i prezire, podvrgava ih, kako fizičkim, tako i psihičkim napadima, te tvrdi da migranti ugrožavaju njihov kulturni i društveni život, je u porastu u mnogim evropskim zemljama. Napadi poput fizičkog premlaćivanja, kamenovanje džamija i radnih mjesta, bacanje molotovljevih koktela, premlaćivanje poslodavaca i radnika, svastike i uvredljive parole ispisane na zidovima, vandalizacija groblja, napadi na domove i porodice, tuče i prijetnje, verbalno maltretiranje, samo su neke od stvari kojima su muslimani u Evropi često izloženi.

Međutim, kao i svi drugi migranti, muslimani su ljudi koji napuštaju svoje domove i pokušavaju da se integriraju, te da daju veliki ekonomski doprinos svojim novim društvima. Diskriminacija i neprijateljstvo prema njima su potpuno nespojivi sa ljudskim pravima i načelima moderne demokratije, te su nepravedni i netolerantni.

Dakle, bilo bi jednako pogrešno uzeti u obzir neprijateljstvo prema islamu i muslimanima u Evropi kao jedinu percepciju na ovu situaciju. Ljudi koji misle da muslimani uzimaju poslove i druge pogodnosti od zapadnjaka, oni koji namjerno podstiču neprijateljstvo prema islamu i muslimanima, ili oni koji misle da će sve veći broj muslimana eliminirati kršćanstvo i/ili oskrnaviti zapadnu kulturu i onih koji izjednačavaju islam sa terorom i radikalizmom moraju sve uzeti u obzir. Postoji samo jedan način prevazilaženja svih ovih strahova: pravi muslimani moraju opisati svoju vjeru sa strpljenjem i umjerenošću, te objasniti i pokazati da je islam očišćen od svih besmislica, da je moderan, kompatibilan sa naukom, demokratijom i logikom, prosvijećen, progresivan, da se suprotstavlja teroru i naređuje ljubav, bratstvo i mir. Oni moraju objasniti da muslimani nemaju namjeru iskorijeniti kršćanstvo i da Kur'an pohvalno govori o kršćanima. Oni moraju objasniti da mentalitet koji se izjednačava sa terorizmom, klanjem i samoubilačkim napadima, koji je protiv umjetnosti, nauke i sve ljepote, i koji je neprijateljski nastrojen prema drugim vjerama ne potiče od islama, nego od zaluđenih fanatika. Pod uticajem fanatika, zapadnjaci misle da islam odbacuje razum, toleranciju i modernizam, i da se zalaže za terorizam i radikalizam, te da islamske vrijednosti, sukladno tome kompatibilne sa demokratijom i ljudskim pravima. Muslimani stoga moraju da se uključe u sistematsku kampanju podizanja svijesti, imajući u vidu da je dezinformacija možda glavni uzrok islamofobije, da mnogi ljudi koji se plaše islama, u stvari, vrlo malo o tome znaju i da mnogo toga što oni misle da znaju je, sasvim jasno, neistinito.

Islamofoobija je forma rasizma i Evropa danas svjedoči porastu njenih trendova. Međutim, pravi okidač ovog porasta islamofobije jesu radikalne grupe koje su se pojavile u ime islama. Ove grupe, koje sa islamom nemaju nikakve veze, uzrokovale su ogroman strah i mržnju prema islamu.

Zapad, koji se hvali važnošću koju pridaje demokratiji i ljudskim pravima i tretiranjem svih vjerovanja jednako, ima veliku odgovornost: prva stvar koju Zapad treba da uradi je uvođenje zakonske mjere protiv islamofobičnih i rasističkih aktivnosti. Islamofobija se mora smatrati zločinom iz mržnje na isti način na koji se takvim smatra i antisemitizam. Prioritet Zapada mora biti da se razvije kultura zasnovana na ljubavi, poštovanju, prijateljstvu i bratstvu, bez prezira prema onima koji nisu izvorno potekli s tih prostora. Zapadne zemlje, međunarodne organizacije i organizacije civilnog društva moraju hitno pokazati osjetljivost na ovu temu. Potrebno je reagirati brzo i donijeti nove zakone, obrazovati nove generacije tako da budu oslobođene tih predrasuda jer to je bitno za mir u svijetu.

U Kur'anu ne postoji distinkcija među rasama. Kur'an savjetuje ljude različitih vjera da žive zajedno u istom društvu u miru i sreći. Tako bi se mogao uspostaviti svijet u kojem će ljudi živjeti jedni pored drugih u miru, bez obzira kojoj rasi ili religiji pripadaju. Tada će svaka rasna netrpeljivost biti spriječena, svačija prava će se poštovati i svi će živjeti dostojnstveno.

Zakoni Neće Spriječiti Radikalne Ideologije, Ali Obrazovanje Hoće

Današnja sredstva komunikacije omogućavaju radikalnim terorističkim grupama da obrazuju svoje sljedbenike u potpunosti preko interneta, tako da oni na taj način imaju pristup svakom kutku svijeta, u ideološkom smislu. S obzirom na ove prijetnje, postoji samo jedan efikasan način: vođenje intelektualne borbe putem interneta, televizije i radio stanica, ali koristeći te resurse bolje nego što to čine radikali.

U jeku napada na Charlie Hebdo, parlamenti evropskih zemalja započeli su intenzivan rad. Evropske zemlje su individualno donijele antiterorističke zakone1,2,3 i potrudile se da dobiju podršku od nevladinih organizacija. U ovom trenutku bi trebalo da obrate pažnju na još jednu važnu stavku, a to je da ne potpiruju otrovne ideologije radikala dok se bore protiv terora.

Radikalni teror je već odavno dosegao nivo kojim prijeti da promijeni demografiju svijeta. Na tragu napada na Charlie Hebdo doneseni su prijedlozi koji mogu uzrokovati radikalne promjene u strukturi EU. Ideja uklanjanja Shengen Zone,4 prijedlog koji može smanjiti životni standard Evropljana u oblasti turizma, trgovine i diplomatije, stavljen je na dnevni red. Zemlje koje podržavaju ponovno uspostavljanje graničnog sistema su one koje su pretrpjele značajne prijetnje terorizmom: Velika Britanija, Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Poljska, Španija i Holandija. Ipak, ostaje pitanje: u kojoj mjeri te zemlje mogu ostvariti rezultate sa ovim zakonima koji će poremetiti mir građana tih zemalja i dovesti do daljnje polarizacije u njihovim društvima?

Svi moraju znati da je svaki korak poduzet kako bi se ote- žao život muslimanskih grupa jednostavno kašika u medu radikalnih grupa. Ove grupe se hrane mržnjom i bijesom, a kada su u pitanju ova dva osjećanja, zakoni sami nisu dovoljni.

Možda možemo osujetiti pokušaj teroriste da podmetne bombu u tržnom centru poduzimajući stroge mjere sigurnosti, a tako i otežavajući život za svakog građanina u tom gradu. Međutim, nijedan zakon ne može promijeniti mišljenje fanatika koji gaji mržnju ka ženama koje su oskudno odjevene u tom tržnom centru.

Cilj zapadnog društva mora biti da podigne generacije koje život svakog u tom tržnom centru posmatraju kao blagoslov i poštuju civilne norme. U suprotnom, borba protiv terorizma postaje vrtlog, kako financijski, tako i vremenski, a u konačnici od koristi je jedino teroristima.

Ponuda francuskog ministra unutrašnjih poslova Bernard Cazeneuvea da kontroliše granice jasno otkriva kako evropske zemlje ne shvataju problem radikalizma. Cazeneuve je ponudio zakon koji otežava ulazak u Evropske zemlje5 prije uvođenja punktova na granicama unutar EU. Francuski ministar je čini se nesvjestan činjenice da radikalne prijetnje ne vide granice. Isto tako, izgleda da je nesvjestan u kojoj mjeri radikalizam predstavlja izazov za evropske društvene strukture, te da jedna mlada osoba rođena u evropskoj porodici također može da se radikalizuje. Današnja sredstva komunikacije omogućavaju radikalnim terorističkim grupama da obrazuju svoje sljedbenike u potpunosti preko interneta, tako da oni na taj način imaju pristup svakom kutku svijeta u ideološkom smislu.

Komunistički gerilski pokret koji se pojavio u 1950-ih godina na Kubi mogao je regrutovati članove posjećujući mnoga od planinskih sela u Sierra Maestra. Blokiranje ovih sela od strane vojske moglo je usporiti širenje pokreta. Drugi primjer je da se sprečavanjem cirkulacije Sun Tzuovih spisa mogao izazvati zastoj u ideološkoj obuci gerilskih boraca u zemljama Dalekog istoka. Ipak danas, putem interneta, najuzvišenije planinsko selo na svijetu ili najudaljenija otočka država je samo jedan klik daleko. Također je postalo jasno da filtriranje interneta ne prekida pristup informacijama. Kada im se zatvori jedna web stranica, odmah se pojavljuje druga na nekoj drugoj adresi. Danas ljudi koji se nazivaju "usamljeni vukovi" upućuju terorističke akte iz njihove pojedinačne ćelije, a homogeno su rasprostranjeni u gotovo svakom društvu.

S obzirom na ove prijetnje, postoji samo jedan efikasan način: vođenje intelektualne borbe putem interneta, televizije i radio stanica, koristeći te resurse bolje nego što to čine radikali. Ako radikali imaju hiljadu web stranica koje se koriste za ideološke svrhe, mi moramo imati na desetine hiljada njih koje će propagirati ljubav, bratstvo i zajedništvo.

Ono što evropske države moraju učiniti jeste da se trude da način razmišljanja koji prati samo istinska učenja islama i koji je zasnovan isključivo na Kur'anu, bude razvijan u muslimanskom svijetu. Turska, zemlja koja je uspjela da uspostavi stabilan demokratski temelj i sekularni ustavni okvir uprkos tome što je jedna od najmnogoljudnijih muslimanskih zemalja, može pomoći Zapadu. Ako uzmemo u obzir uspjeh Turske u spriječavanju svoje omladine da se uključuje u terorističke grupe i njene integracije u zapadni stil života u komparativnoj studiji među evropskim zemljama, uvidjet ćemo pozitivne rezultate vijekovima duge islamske tradicije i iskustva u obrazovanju mladih. Iako evropske zemlje imaju samo mali broj muslimana, njihov broj regruta u takvim grupama daleko nadmašuje brojeve iz Turske, sa njenih 99% muslimanskog stanovništva. Turska je svakako kompetentna da bude partner Evropi u ovom poduhvatu protiv terorizma. Turska je zemlja koja će nositi vrline koje je sačuvala iz prošlosti u budućnost.

---------------------------------------------------------

1. http://www.theguardian.com/commentisfree/libertycentral/2009/jan/22/explainer-terrorism-legislation

2..http://www.christiantimes.com/article/david.cameron.wants.new.anti.terror.laws.in.cyberspace.after.paris.attacks/50351.htm

3. http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/france/11335586/EU-pushing-for-new-anti-terror-powers-to-monitor-air-travel.html

4. http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-15-3140_en.htm

5.http://www.ft.com/cms/s/0/9f340c78-99af-11e4-93c1-00144feabdc0.html#axzz3PKGrqhaZ

Vojne Operacije Ne Daju Rješenja Za Terorizam

Američki vojnici uvijek pobjeđuju u američkim filmovima. Odvijaju se najsloženije operacije, pobjeda je izvojevana i taoci su oslobođeni. Američka superiornost je oduvijek simbol. Ali da li je to tako i u stvarnom svijetu?

Ako se osvrnemo na historiju vidjet ćemo da se činjenice ne poklapaju uvijek s fikcijom. Operacija Eagle Claw je jedan primjer za to. Operaciju su organizovale Sjedinjene države u aprilu 1980. da oslobode 52 američka građanina koji su bili taoci u ambasadi SAD-a u Iranu, a završila je debaklom zbog iznenadne pješčane oluje. Nesreća tijekom dopunjavanja goriva na putu do USS Nimitz, koji je bio centar operacije, dovela je do uništenja C-130 Hercules aviona i helikoptera SAD-a. Vojska SAD-a izgubila je osam vojnika, dva vojna aviona i jedan transporter, te se morala povući iz regiona bez obavljanja zadatka.

Drugi primjer se dogodio u Somaliji. Operacija pod komandom generala William F. Garrison 1994. godine je završila fijaskom i smrću 24 pakistanska i 19 američkih vojnika u borbama u Mogadishu. U.N.-ove mirovne snage i trupe SAD-a su se povukle iz regije 3. marta, 1995. godine, trpeći sve veće gubitke.

Vojna historija SAD-a je puna takvih propalih operacija spašavanja, čak i ako nisu uvijek tako notorne kao ove dvije. Jedan takav incident dogodio sredinom decembra 2014. godine, u selu Dafaar u jemenskoj pokrajini Abva. Operacija spašavanja od strane specijalnih snaga SAD-a okončana je ubistvom dvojice talaca (33-godišnji američki fotoreporter Luke Somers i južnoafrički nastavnik Pierre Korkie), od strane militanata. Lokalni zapovjednik Al-Kaide, više militanata, žena i 10-godišnje dijete su također izgubili živote.

Ministar odbrane SAD-a Chuck Hagel je potvrdio da se to desilo tokom operacije spašavanja talaca. Somers i Korkie su kao taoci držani u Jemenu više od godinu dana.

SAD sprovode akcije s bespilotnim letjelicama u Jemenu od 2002. Ipak, mnoge od ovih operacija završile su neuspjehom, uz smrt mnogih civila. U 2014. godini, 13 civila je poginulo, a 20 ljudi je ranjeno u vazdušnim napadima na ciljeve al-Kaide u jemenskom gradu Rada.

Dakle, šta bi se sad trebalo činiti u ovim državama gdje nema mogućnosti da se zaustavi nastavak terorističkih aktivnosti, a strane vojne intervencije dovode do smrti nevinih ljudi?

Da ponovimo, prije svega, intelektualna borba mora biti poduzeta protiv terorističkih organizacija koje koriste nasilje u ime islama. Distorzija u razmišljanju članova ovih organizacija mora biti izričito opisana. Svi filozofski lideri i političari moraju nedvosmisleno izjaviti da je u Kur'anu izričito navedeno da muslimani moraju pozvati ljude da prihvate moralne vrijednosti islama tek blagim riječima, a nikako upotrebom sile i prisile. Ovi ljudi mogu biti pozvani na Pravi put samo ako im se ukaže na slobodu vjeroispovijesti utkanu u islamske moralne vrijednosti.

Svim muslimanima, šiitima ili sunitima, mora biti obznanjeno da nasilje ni na koji način ne smije biti sredstvo putem kojeg bi trebalo da traže svoja prava i da to prestavlja flagrantno kršenje islamskih moralnih vrijednosti. Ljudima treba objasniti da se islamske moralne vrijednosti ne mogu nametati putem terora, da će takva djela jednostavno povećati broj neprijatelja islama i da će oni bez izuzetka nanijeti još goru štetu muslimanima.

Nastava usmjerena na podrivanje intelektualne infrastrukture terorističkih organizacija treba se osigurati za učenike u školama. Treba pripremiti knjige i članke koje treba izučavati, te organizovati konferencije i akademske seminare. To je jedini način na koji se terorizam može iskorijeniti iz svijeta. Ova metoda može presušiti močvaru u kojoj se teror razmnožava.

Danas postoje radikalne organizacije i njihove ekstenzije koje pokrivaju široka područja od Centralne Azije do Kavkaza, od Afrike do Balkana, ali i iz središta Evrope do Sjedinjenih Američkih Država

Jedini razlog zašto je radikalizam u stanju da okupi pristalice iz tako različitih kultura i lokacija je obrazovanje, upute i propagandne tehnike koje primjenjuju na ljude koji su uglavnom neuki po pitanju religije i koji emotivno pristupaju stvarima, a ne svojim intelektom. Internet i društveni mediji su globalni komunikacijski alati koje najčešće koriste radikalne organizacije za obrazovanje i propagandu. Stoga, očigledno je da se osim upotrebe sile i oružja, trebaju razviti i druga sredstva za borbu protiv radikalizma.

Ipak, najpopularnije Zapadnjačke strateške institucije,"think tankovi" i politički savjetnici nisu uspjeli doći do bilo kakve alternative konstantnim novim vojnim strategijama. Preciznije, ideja da možda postoji alternativa masakru im nikada nije ni pala na pamet. Oni su oduvijek ignorisali faktor vjere i ideologije u nastanku socioloških fenomena, kao što je radikalizam.

Jedini način da se zaustavi teror, nasilje i ubistva koja proizlaze iz iskrivljene koncepcije islama zasnovane na sujevjernim izvorima, iskrivljenim tumačenjima i lažnim hadisima, te zapovijedima koje su potpuno u suprotnosti sa Kur'anom je da se informiše čitav islamski svijet o pravom islamu zasnovanom na Kur'anu, i to na najfiniji mogući način, te da se isprave ta lažna uvjerenja i shvatanja u svjetlu i pod vodstvom Kur'ana.

Svi muslimani moraju u potpunosti odbaciti ljutit, nepokolebljiv i svadljiv stav koji se protivi samoj prirodi Kur'ana i umjesto toga usvojiti prijateljski, nježan, ljubazan, smiren i suosjećajan stav. Muslimani moraju biti primjer u svijetu i i uzor za divljenje zbog svoje zrelosti, suosjećanja, umjerenosti, skromnosti i mira. Muslimani moraju živjeti islam na najbolji mogući način i uvesti u svijet islamski moral, ne samo u ovim stvarima, nego i u svojim dostignućima u oblasti nauke, kulture, umjetnosti, estetike, društvenog poretka i ostalih aspekata života.

 

 

 

Milosrđe, Tolerancija I Humanizam Kroz Historiju Islama

Rezimiramo li činjenice koje smo do sada iznijeli, možemo reći da je islamska politička doktrina (odnosno islamski stav i principi u kontekstu političkih pitanja) krajnje umjerena i miroljubiva. Ovu činjenicu prihvataju i mnogi historičari i teolozi nemuslimani. Jedna od ovih osoba je i bivša monahinja i stručnjak za bliskoistočnu historiju, engleska historičarka Karen Armstrong. U djelu Holy War (Sveti rat), u kome analizira historiju tri velike Božanske vjere, Armstrong iznosi slijedeći komentar o ovom pitanju:

Riječ islam u arapskom jeziku potječe od istog korijena kao i riječ mir, a Kur'an osuđuje rat kao jedno anormalno stanje koje je oprečno Božijoj želji. (...) Islam ne odobrava agresorski rat, odnosno rat koji je usmjeren ka uništenju suprotne strane. (...) Islam prihvata da je rat neophodan i, u određenim situacijama, smatra ga pozitivnom dužnošću radi suzbijanja tiranije i surovosti. (Međutim), Kur'an poučava da rat treba biti ograničen i da se, što je moguće više, vodi na jedan human način. Ne samo protiv stanovnika Meke i lokalnih Jevrejskih plemena, Muhammed je, u isto vrijeme, bio prisiljen boriti se i protiv kršćanskih plemena u Siriji, koja su planirala napad na njih. Međutim, to opet nije rezultiralo njegovim odricanjem "Sljedbenika knjige" (kršćana i Jevreja). Njegovi muslimani su bili u situaciji da se brane, međutim, nisu se upuštali u sveti rat protiv vjere svojih neprijatelja. Kada je kao komandanta muslimanske vojske u rat protiv kršćana poslao Zubejda, svoga slugu koga je oslobodio, Muhammed mu je naredio da se na Božijem Putu bore hrabro, ali na jedan ljudski, human način. Naredio mu je da ne smiju uznemiravati svećenike, kaluđere ili monahinje i da ne smiju dirati nejake koji ne ratuju. Nikakvo krvoproliće ne smije se provoditi nad civilima, ne smije se posjeći čak ni jedno jedino drvo i ništa se ne smije rušiti..3

Halife koje su došle nakon Muhammeda (savs) su u osvojenim zemljama također uspostavljali atmosferu mira i sigurnosti, kako za lokalno stanovništvo, tako i za novopridošle. Prvi halifa hazreti Ebu Bekr je prilikom pohoda na Siriju izdao jednu direktivu. Milosrdan i tolerantan poredak koji je tražio da se uspostavi na osvojenim teritorijama predstavljao je uzoran primjer Kur'anskog morala. Ta direktiva glasi:

DA LJUBAVI, NE MRŽNJI

Sreća, pravda, ekonomsko blagostanje i zadovoljstvo se mogu ostvariti jedino putem mira i jedinstva.
Božanske religije zahtjevaju ljubav.
Vrijeme je da svi shvate da tajna mira leži u prihvatanju humanog pristupa, zasnovanog na religijskom moralu.

Ljudi, dajem vam deset pravila koja ćete srčano primjenjivati: Nemojte izdati i ne skrećite sa Pravog Puta! Ne ubijajte djecu, žene i starce! Ne palite i ne uništavajte stabla hurme i ne sijecite stabla bilo kojeg voća! Ne ubijajte deve, a ni bilo šta iz stada..! Naići ćete na one koji su svoj život posvetili onosvjetskim poslovima i ostavite ih u njihovim osamljenostima! Susrest ćete se sa onima koji nude različita jela; Jedite, ali ne zaboravite spomenuti Allahovo ime! 4

A hazreti Omer, koji je preuzeo hilafet nakon hazreti Ebu Bekra i koji je poznat po toleranciji, milosrđu i pravdi, sa lokalnim stanovništvom osvojenih država načinio je različite sporazume koji predstavljaju primjere pravednosti i tolerancije. U povelji o sigurnosti koju je dao kršćanima Jerusalema i Ludda, hazreti Omer je, npr., dao garancije da se neće rušiti crkve i da se muslimani neće moliti u njima. Iste su bile i garancije ponuđene kršćanima Lahma. Povelja data drugom nasturijanskom patriku Išuayhebu (650.-660.) nakon osvajanja Medine, također je sadržavala garancije da se crkve neće rušiti, da se nijedna zgrada neće rekonstruirati u džamiju.5 Hazreti Omer je ostao dosljedan svim ovim sporazumima i garancijama. Pismo koje je treći nasturijanski patrik poslao svome prijatelju veoma je značajno zbog toga što se milosrđe i tolerancija muslimanskih lidera prema sljedbenicima knjige saopćava iz pera jednog kršćana:

Uopće nisu uznemiravali kršćane (...) ovi Arapi kojima je Bog podario vlast. Oni su se doista s poštovanjem odnosili prema našoj vjeri, vjerskim službenicima, prema svetim ljudima, a našim crkvama i manastirima su činili dobročinstva...6

Ovi dokumenti o zaštiti koje je davao hazreti Omer pokazuju nam kakvu toleranciju može posjedovati vjernik ukoliko živi moralom koji je opisan u Kur'anu:

Jerusalem, koji je svet svim muslianima, Jevrejima i kršćanima, mora biti mjesto gdje će se svi vjernici moći prisjećati Boga, s ljubavlju i radošću.

Ova povelja je uvjerenje koje Omer, Božiji rob i zapovjednik vjernika daje stanovnicima Aelie (rimska kolonija na lokaciji sadašnjeg Jerusalema). Značila je zaštitu vjere, života, crkava i sinagoga za sve individue lokalnog stanovništva, zdrave i bolesne, niti krstove/križeve stanovnika, niti išta od njihove imovine, niti će ograničenje biti stavljeno na njihovo ispovijedanje vjere, kao što neće biti rušene, crkve neće biti ni naseljavane i neće im ništa faliti. Nikome od naroda se neće učiniti ni najmanje zlo.7

Svi ovi primjeri primjena su pravde koju je Bog u Kur'anu naredio vjernicima. U jednom ajetu, Bog kaže slijedeće:

Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi! (Kur'an, 4:58)

A jedan od misionarskih lidera anglikanske crkve, Canon Taylor, u jednom svom referatu na slijedeći način iznio je ljepote koje nalaže Kur'an:

Islam je iznio suštinske dogme religije – Jedinstvo i Savršenstvo Boga, Njgovu Milost i Pravednost, da Bog zahtjeva pokornost Njegovoj volji, povjerenje i vjerovanje. Pobrojao je odgovornosti ljudi, donio vijest o Vječnom životu, Sudnjem danu i označio osvetu kao djelo izopačenih, te propisao obavezu molitve, davanja milostinje, posta i lijepog ponašanja. Odredio je dužnosti kao što su klanjanje namaza, post i činjenje dobra. Bacio je ustranu izvještačene vrline koje su neiskrene i nestvarne, podvale i lakomislenosti načinjene u ime vjere, moralne emocije koje se raznim načinima mogu iskrivljeno tumačiti i međusobno protuslovne riječi onih koji raspravljaju o teologiji. Zarobljenicima je ulio nadu u slobodu, čovječanstvu bratske emocije i potvrdio fundamentalne činjenice ljudske prirode.8

U vrijeme poslanika Muhmmeda (savs), pravedna i saosjećajna politika se prakticirala prema sljedbenicima Knjige.

Pogrešno ubjeđenje da su u osvojenim zemljama muslimani nasilno vršili islamizaciju pobija se čak i od strane Zapadnih analitičara. Svi potvrđuju pravedan i tolerantan odnos muslimana prema drugima. Ovu činjenicu na slijedeći način ističe Zapadni analitičar L. Browne:

...Neosporne činjenice dokumentiraju temeljnu neosnovanost tvrdnji kršćanskog porijekla koje govore o tome da su, pod prijetnjom mača, u osvojenim zemljama muslimani narod utjerivali u islam.9

U svojoj knjizi Prospekti islama, Browne također kaže da je pravi razlog za takav napredak muslimana bilo njihovo bratstvo. Ogromna većina muslimanskih vladara koji su vladali muslimanskim teritorijama kroz historiju je nastavila da se odnosi prema pripadnicima drugih religija s krajnjom samilošću i poštovanjem. Unutar granica islamskih teritorija i Jevreji i kršćani su živjeli sigurno i uživali sve slobode.

Islamska pravda i tolerancija vladala je, također, i u periodu Seldžučke i Osmanlijske imperije. U svojoj knjizi The Preaching of Islam (Propovijedanje islama) engleski analitičar Sir Thomas Arnold na slijedeći način objašnjava kako su, zbog ovakvog seldžučkog stava, kršćani željeli ući pod njihovu upravu:

"Ovaj osjećaj da je vjerski život siguran pod islamskom upravom bio je povodom da maloazijski (anadolski) kršćani toga vremena dočekaju Seldžuke u svojstvu spasilaca. (...) Štaviše, s nadom u spas od despotizma Bizantijske imperije, stanovnici malih mjesta u Maloj Aziji su, u vrijeme Mihaila VIII (1261.-1282.), pozvali Turke da zauzmu njihove kasabe. Mnogi od njih, bogati ili siromašni, usudili su se, čak, na seobu u teritorije koje su se tada nalazile pod kontrolom Turaka."10

Osmansko carstvo, muslimanska država, je omogućavalo svojim podanicima vjersku slobodu. Time je je omogćeno formiranje multi-kulturalnog mozaika na osmanskim teritorijama. Država je brinula za svoje siromašne građane, bez obzira koju vjeru prakticirali, onako kako to muslimanski propisi i nalažu.

Melikšah, koji je bio na vlasti u najsjajnijem periodu Seldžučke imperije, sa velikom tolerancijom i milosrđem pristupao je narodu osvojenih teritorija, a u ishodu toga taj narod ga je spominjao sa velikom ljubavlju i poštovanjem. . Svi nepristrasni historičari iskreno ističu Melikšahovo pravedno i tolerantno vladanje. Njegova tolerancija stvorila je ljubav prema njemu i u srcima naroda svetih Knjiga (sljedbenici Knjige). Štaviše, iz tog razloga su mnogi gradovi, na način rijetko sretan u historiji, svojevoljno prihvatali da uđu pod upravu Melikšaha. U sjećanjima svećenika Odo de Diogloa, pripadnika manastira St. Denis, koji je u drugim krstaškim pohodima učestvovao kao specijalni pisar Louisa VII, koja su uvrštena u aktualnoj knjizi Sir Thomasa Arnolda, sasvim otvoreno se objašnjava kako su se muslimani pravedno odnosili prema svima, bez obzira ko kojoj vjeri pripadao:

"Da nakon one bijede i nesreće koju su vidjeli, u srca muslimana Turaka nije ušao osjećaj sažaljenja i stanje preostale povorke križara bilo bi mnogo tragičnije. Turci su liječili rane ovih jadnika, darežljivo su hranili siromašne među njima i riješili ih njihovih nevolja. Štaviše, određeni muslimani su otkupili francuski novac, koga su Bizantinci trikovima i pod prijetnjom iskamčili od hodočasnika, i podijelili ga siromašnim hodočasnicima. Ovakvi zaštitnički odnosi onih koji su bili druge vjere i postupci Bizantinaca, istovjernika koji su ih upošljavali u napornim poslovima, tukli ih i varali, bili su takva prilika za razmišljanje kršćanskih hodočasnika da su mnogi od njih svojevoljno prihvatili vjeru muslimana koji su ih spasili."11

Ovi redovi ispisani od strane historičara iznose da su muslimanski vladari, koji su posjedovali islamski moral, vladali tolerancijom, milosrđem i pravdom. Historija Osmanlijske imperije, koja je stoljećima upravljala teritorijama na tri kontinenta je, isto tako, puna primjera tolerancije.

1492. godie su Jevreji koji su odbili da se pokrste, protjerani iz Španije od strane kralja Ferdinanda i kraljice Isabelle (slika lijevo). Jevreje je prihvatilo Osmansko carstvo, vrhunac islamske pravde i saosjećanja.

Nastanjivanje Jevreja, koji su u Španiji i Portugalu, od strane katoličkih vlasti, bili izloženi pokolju i progonu, na teritoriji koja se nalazila pod Osmanlijskom upravom, u vrijeme sultana Bajazita II, veoma je efektan primjer tolerancije koju je nametnuo islamski moral. Katolički kraljevi, koji su u tom periodu vladali velikim dijelom španske teritorije, velike su presije vršili nad Jevrejima koji su prethodno mirno živjeli pod muslimanskom upravom Andaluzije. Dok su u Andaluziji u miru živjeli zajedno muslimani, kršćani i Jevreji, katolički kraljevi su preduzeli akciju nasilnog pokrštavanja cijele zemlje i s tim ciljem počeli su vršiti presije nad Jevrejima, a protiv muslimana krenuli u otvoreni rat. Na kraju, 1492. godine, srušena je posljednja uprava muslimana koji su bili stjerani na područje Granade na jugu Španije, i izvršen užasan pokolj muslimana, a iz zemlje su protjerani Jevreji koji su odbili pokrštavanje.

Tako je dio ovih protjeranih Jevreja utočište potražilo i našlo na teritoriji koja se nalazila pod upravom Osmanlija.

Osmanlijska mornarica pod komandom Kemal Reisa svojim brodovima je na osmanlijsku zemlju prevozila protjerane Jevreje i muslimane koji su se uspjeli spasiti od pokolja.

Sultan Bajazit II, kojeg historija pamti po velikoj pobožnosti, ove je izmučene Jevreje, koji su u proljeće 1492. protjerani iz Španije, nastanio na određena mjesta svoje imperije, a naročito na područja Soluna, koji se sada nalazi pod grčkom upravom, Edirna, Livadiye i Tirhale, koje se nalaze u blizini Egriboza. Velika većina od oko 25.000 Jevreja, koji danas žive na području Turske potomci su upravo ovih Jevreja, iseljenika iz Španije. Vjeru i običaje koje su prije petsto godina donijeli sa sobom prilagodili su turskim uvjetima i, sa svojim školama, bolnicama, staračkim domovima, kulturnim institucijama i novinama, vode jedan miran život. Kao što među njima ima trgovaca i poslovnih ljudi, postoje i oni sa različitim zanimanjima od stručnjaka u tehničkim pitanjima, kao što je arhitektura, do ekonomske propagande. Pored toga, postoje i intelektualni krugovi naučnika i umjetnika raznih profila. Dok u mnogim evropskim zemljama Jevrejske zajednice stoljećima žive u strahu od antisemitskih rasističkih napada, Jevreji u Turskoj žive u jednom krajnjem miru. Čak je samo ova činjenica dovoljna da se može ustanoviti poimanje tolerancije i pravde koju nalaže islam.

Sultan Bajazid II je bio pobožan musliman. On je prihvatio Jevreje koji su bježali od španskih progona i omogućio im slobodu da ispovijedaju svoju relligiju na muslimanskim teritorijama.

Saosjećajnost i tolerancija, koju vidimo kod sultana Bajazita II, važi i za sve ostale osmanlijske sultane. Osvajanjem Istanbula, sultan Mehmed je i Jevrejima i kršćanima u gradu priznao pravo na slobodu življenja. U jednom od svojih djela, u kontekstu muslimanskog tolerantnog i pravednog vladanja, Andre Miquel, koji je poznat po vrijednim djelima o islamskom svijetu, kaže slijedeće:

Kršćanska populacija bila je pod veoma dobro organiziranim režimom koga oni nisu mogli naći u vrijeme bizantijske i latinske uprave. Nisu bili izloženi nikakvoj tiraniji. Naprotiv, imperija, a naročito Istanbul, bila je sklonište španskih Jevreja koji su u Španiji bili izloženi raznim torturama. Nikada ih se nije prisiljavalo da pređu na islam.12

I u muslimanskim državama prije Osmanlija nemuslimanima su također bila priznata velika prava. Profesor teologije i međunarodnih odnosa na Georgetown univerzitetu John L. Esposito na slijedeći način ističe da su Jevreji i kršćani, koji su kroz historiju došli pod upravu muslimanskih država, nailazili na veliku toleranciju:

Za mnoge nemuslimanske zajednice koje su egzistirale na bizantijskoj i perzijskoj zemlji i kojima su inače upravljali strani vladari, islamski režim je značio promjenu vlasti, ali ovi novi vladari su, u većini slučajeva, bili popustljiviji i tolerantniji. Na kraju, većina ovih zajednica posjedovala je više autonomije i većinom su plaćali manje poreze. (...) Ispostavilo se da je islam jedna tolerantnija vjera, koja je Jevrejima i lokalnim kršćanima pružila znatno više vjerskih sloboda.13

Sultan Mehmed Osvajač je odobrio mnoge koncesije patrijaršijama. Vrhovni Patrijarh je uživao autoritet po prvi put u historiji, pod osmanskom vladavinom. Na slici sultan Mehmed Osvajač prima posjetu Patrijarha.

 

Bilješke

5. Karen Armstrong, Holy War, MacMillan London Limited, 1988, p. 25

6. W.H.C. Frend, "Christianity in the Middle East: Survey Down to A.D. 1800", Religion in the Middle East, Ed. A.J. Arberry, I-II Cambridge, 1969, Volume I, p. 289

7. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, Goodword Books, 2001, p. 56

8. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, pp. 71-72

9. L. Browne, The Prospects of Islam, pp. 11-15

10. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, p. 96

11. Prof. Thomas Arnold, The Spread of Islam in the World, A History of Peaceful Preaching, pp. 88-89

12. André Miquel, L'Islam et sa Civilisation VIIe - XXe siècle, Librairie Armand Colin, Paris 1968, p. 244

13. John L. Esposito, The Islamic Threat: Myth or Reality, Oxford University Press, New York, 1992, p. 39