16. Realnost Stvaranja

U prethodnim poglavljima knjige analizirali smo i ustanovili kako je teorija evolucije, koja tvrdi da život nije stvoren, jedan paralogizam koji je u totalnoj oprečnosti sa naučnom realnošću. Vidjeli smo da je uz pomoć moderne nauke, kao paleontologija, biohemija i anatomija, ustanovljena jedna kategorična realnost. Ta realnost je činjenica da su sva živa bića stvorena od strane Allaha.

Zapravo, da bi se došlo do ovog saznanja, nisu bile neodložno potrebne biohemijske laboratorije ili složeni rezultati geoloških iskopina. Ako čovjek analizira bilo koje živo biće iz svog okruženja vidjet će dokaz da je to živo biće djelo jednog izvanrednog Genija. U tijelu jednog insekta ili u tijelu jedne male ribe morskih dubina postoji jedan veliki dizajn i tehnologija koju čovjek nikada neće postići. Odredena živa bića, koja ne posjeduju čak ni mozak, sa tako velikom nepogrešivošću obavljaju toliko složene poslove koje ponekad čak ni čovjek ne uspijeva.

Ovaj veliki mozak, plan i dizajn je svakako dokaz postojanja gospodara prirode, Uzvišenog Stvoritelja - Allaha. Allah je svemu živom podario izvanredne odlike i na taj način čovjeku pokazao jasne dokaze Svoje moći i Svog postojanja. Na narednim stranicama ćemo se osvrnuti na samo neka od nebrojeno mnogo dokaza stvaranja.

Pčele radilice i arhitektonski fenomen - saće

Kao što je poznato, pčele proizvode mnogo više meda nego što im je potrebno i skrivaju ga u saću. [estougaoni oblik saća je specifičnost koju svi znamo. Da li ste, pak, razmišljali zašto pčele grade baš šestougaoni geometrijski oblik saća? Zašto to, naprimjer, nije osmougaonik ili petougaonik?

Matematičari koji su istraživali odgovor na ovo pitanje došli su do zanimljivog zaključka: "Najprikladniji geometrijski oblik za maksimalnu upotrebu jedne površine je oblik šestougaonika." [estougaona ćelija je oblik u koji se najviše može deponirati meda, a za čiju izgradnju treba najmanje voska. Pčele, dakle, koriste najprikladniji mogući oblik.

A, što se tiče metoda izgradnje saća, on je veoma zapanjujući: Izgradnju saća pčele započinju sa dva-tri različita mjesta i istovremeno pletu saće u dva-tri niza. Dakle, startujući sa različitih mjesta, veliki broj pčela prave šestougaonike identičnih dimenzija vezujući ih jedan za drugi, da bi se na kraju sastale na sredini... Mjesta spajanja šestougaonika su uradena tako majstorski da ne postoji nikakav trag da su se šestougaonici naknadno spajali.

Suočeni sa ovako izvanrednim poslom pčela, nezaobilazno moramo prihvatiti postojanje jedne nadnaravne volje koja usmjerava ova živa bića. Preko ovog fenomena evolucionisti prelaze objašnjavajući to pojmom "instikt" i suhoparnim isticanjem kako je to specifičnost svojstvena pčeli. Ako, medutim, postoji neki "instikt", ako on gospodari svim pčelama i ako osigurava skladni rad medusobno nepovezanih pčela, to znači da postoji jedan perfektni Mozak, koji gospodari i upravlja svim ovim malim bićima.

Drugim riječima, stvoritelj ovih malih bića, Allah, "inspirira" ih zadatkom koji trebaju obavljati. Ova realnost je prije 14 vjekova u Kur’anu ovako obznanjena čovjeku:

Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: "Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!" Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju. (An-Nahl, 68-69)

Zbunjujući inžinjeri: termiti

"Niko ne može ostati ravnodušan na susret sa termitskim gnijezdom (termitnjak) izgradenim na površini zemlje. Riječ je o arhitektonskom čudu, termitnjacima čija visina ponekad dostiže čak i 5-6 metara. U ovim gnijezdima nalaze se veoma složeni sistemi koji podmiruju sve potrebe termita koji zbog svoje tjelesne grade nikako ne smiju dolaziti u dodir sa sunčevom svjetlošću. U gnijezdu se nalaze rashladni sistemi, kanali, prostorije za larve, prijelazi, specijalne plantaže za proizvodnju gljiva, sigurnosni izlazi, prostorije koje se koriste prilikom vrućine ili hladnoće..., ukratko - sve. A činjenica da su graditelji ovako izvanrednog gnijezda, termiti, slijepi, kod čovjeka izaziva još veće oduševljenje."151

Ali, unatoč tome, vidimo da termiti krajnje uspješno realiziraju arhitektonski projekat koji, u poredenju sa njihovom veličinom, dostiže visinu i do 300 puta veću od njih.

Termiti imaju još jednu krajnje zbunjujuću stranu: ako u prvom stadiju gradnje razdvojimo termitnjak na dva dijela i kada, nakon izvjesnog vremena, ponovo spojimo ova dva gnijezda, vidjet ćemo da se svi prolazi, kanali i putevi medusobno podudaraju. Termiti kao da nisu bili razdvojeni obavljaju svoje zadatke kao da sa jednog zajedničkog mjesta primaju naredbe.

Djetlić

Svi znamo da djetlići kljucanjem u drvo sebi prave gnijezda. Medutim, rijetko se ko zapita kako ova životinja ne zadobije krvarenje mozga nakon ovako jakih udara glavom, s obzirom da je u ovom slučaju djetlić identičan čovjeku koji bi koristio glavu prilikom zakucavanja eksera. Kada bi se čovjek odlučio na ovakav poduhvat, nesumnjivo je da bi prvo zadobio potres mozga, a potom krvarenje mozga. Djetlić, medutim, napravi 38-43 udara kljunom u drvo u periodu od 2.10- 2.69 sekundi i ne zadobije nikakve povrede.

Grada djetlićeve lobanje je stvorena u skladu sa ovim poslom. U glavi djetlića postoji jedan sistem "suspenzije" koji upija i ublažava jačinu udarca. To osiguravaju specijalna ublažavajuća tkiva koja se nalaze izmedu kostiju lobanje.152

Sonarni sistem slijepog miša

Slijepi miš u mrklom mraku leti bez ikakvih problema, a to postižu zahvaljujući zanimljivom sistemu za pronalazak smijera. Taj sistem čovjek naziva "sonarni" sistem, odnosno navigacija i odredivanje udaljenosti uz pomoć zvučnog talasa.

Uho mladog čovjeka veoma teško raspoznaje zvuk frekvencije od 20.000 vibracija u sekundi. Medutim, slijepi miš koji leti uz pomoć specijalnog "sonarnog sistema" koristi zvukove izmedu 50.000 i 200.000 vibracija u sekundi, a te zvukove odašilja 20 ili 30 puta svake sekunde. Opažaj koji uzima od odjeka svakog signala je toliko jak da slijepi miš ne samo da dobija podatke o poziciji odredenih predmeta već je, u isto vrijeme, u stanju utvrditi i mjesto svoje žrtve koja takoder brzo leti.153

Kit

Sisari moraju stalno disati, te zbog toga voda za njih ne predstavlja pogodno okruženje. Medutim, kod kita, kao jednog vodenog sisara, ovaj problem je riješen uz pomoć disajnog sistema koji je procentualno efektniji od mnogih disajnih sistema kopnenih životinja. Samo jednim izdisajem, kit izbacuje iz pluća 90% upotrijebljenog zraka. Iz tog razloga on može izdržati prilično veliki vremenski period a da ne osjeti potrebu za disanjem. U isto vrijeme, on u mišićima ima priličnu visoku koncentraciju "mioglobina" koji osigurava deponiranje kisika. Uz pomoć ovog sistema gin-back kit, naprimjer, uspijeva se spustiti na dubine i do 500 metara, te bez uzimanja zraka može plivati i do 40 minuta.154 A "nosni otvori" kita su, za razliku od kopnenih sisara, smješteni na ledima, što mu omogućava lakše disanje.

Dizajn komarca

Svi znamo da je komarac živo biće koje leti, ali rijetko ko zna da komarac period odrastanja provodi pod vodom i da iz podvodnog svijeta izlazi kao perfektno "dizajniran" sa svim organima potrebnim za život na kopnu.

Komarac počinje letjeti opremljen specijalnim sistemom opažanja pomoću kojega utvrduje mjesto svoje žrtve. U ovakvom stanju, komarac liči na borbeni avion opremljen detektorima za ustanovljavanje temperature, gasa, vlage i mirisa. čak ima posebnu moć "opažanja pomoću temperature", što mu omogućava da žrtvu otkrije i u mrklom mraku.

Komarčeva tehnika "crpljenja krvi" je vezana za tako kompleksan sistem da čovjeku naprosto staje mozak. Uz pomoć sistema za sječenje, koji sačinjava 6 nogu, komarac siječe kožu kao pilom. U toku procesa rezanja, uz pomoć ubrizgavanja odredenog sekreta u ranu, dolazi do trnjenja tkiva i iz tog razloga čovjek čak i ne primjećuje da mu se crpi krv. U isto vrijeme, ovaj sekret sprečava i zgrušavanje krvi, što komarcu osigurava nesmetano crpljenje.

Da nema toga, komarac se ne bi mogao hraniti krvlju, a to opet znači i izumiranje njegove vrste. Zahvaljujući ovom izvanrednom dizajnu, ovo minijaturno biće jasan je dokaz da je ono jedan zaseban produkt stvaranja. [taviše, komarac se u Kur’anu (Al-Baqarah, 26) ističe kao primjer Allahova postojanja, ljudima obdarenim razumom. A u drugom ajetu Allah se ovako obraća ljudima:

O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte; "Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!" (Al-Hajj, 73)

Izoštreni vid ptica grabljivica

Ptice grabljivice imaju oči koje vide na velike daljine. Zahvaljujući tome, one veoma dobro mogu izvršiti podešavanje udaljenosti u toku napada na žrtvu. Osim toga, velike oči znače i više vidnih ćelija, a u isto vrijeme to znači i čišću sliku. U oku jedne ptice grabljivice nalazi se preko milion vidnih ćelija.

Iz tog razloga, orao koji leti na visinama od nekoliko hiljada metara ima toliko jake oči da površinu zemlje može sasvim detaljno pretraživati čak i sa tako velike visine. Kao što moderni vojni avioni otkrivaju ciljeve sa visine od nekoliko hiljada metara, isto tako su i orlovi u stanju, uz pomoć registriranja i najmanjih pokreta, ili najmanjih razlika u boji, ustanoviti mjesto svoga plijena. Orlovo oko ima široki ugao od 300 stepeni, a u isto vrijeme i moć uvećati željenu sliku od šest do osam puta. Dok leti na visini od 4.500 metara, orao može očima pretraživati površinu od 30.000 hektara. Sa visine od 1.500 metara je u stanju veoma lahko registrirati zeca koji se kamuflirao u travi. Sasvim je jasno da je izvanredna grada orlovog oka dizajnirana specijalno za životinju ove vrste.

Životinje sa zimskim snom

Životinje u zimskom snu nastavljaju živjeti čak i kada im se tjelesna temperatura spusti na nivo vanjske temperature. Kako to postižu?

Sisari su toplokrvna živa bića. Dakle, u normalnim uvjetima njihova tjelesna temperatura uvijek ostaje statična, prirodni termostati u njihovom tijelu konstantno reguliraju ovu temperaturu. Medutim, tjelesna temperatura malih sisara u toku zimskog sna, naprimjer miš vjeveričnjak (Mus - miš, Sciurus vulgaris - vjeverica) čija normalna tjelesna temperatura iznosi 40 stepeni, kao okretanjem ključa, spušta se na nekoliko stepeni iznad tačke mržnjenja. Tjelesni metabolizam znatno se uspori. Životinja počinje sa usporenim disanjem, a rad srca, koje u normalnim uvjetima radi sa 300 otkucaja u minuti, svede se na svega 7-10 otkucaja. Zaustavljaju se normalni tjelesni refleksi, a elektrofunkcije mozga uspore se do nivoa kada se skoro ne primjećuju. Jedna od opasnosti nepokretljivosti je mržnjenje tkiva na niskim temperaturama i njihovo uništavanje od strane kristala leda. Medutim, opet uz karakteristiku koju posjeduju, životinje sa zimskim snom zaštićene su od ovakve opasnosti. Tečnost u njihovom tijelu je zaštićena zahvaljujući hemijskim supstancama visoke molekularne težine. Zahvaljujući tome opada tačka mržnjenja, te bivaju zaštićene od stradanja.155

Električne ribe

Da bi se zaštitile od neprijatelja ili da bi onesposobile plijen, posebne vrste jegulja i raža (vrsta ribe grabežljivice spljoštenog tijela, u obliku romba, i hrapave kože, op. E. I.) u tu svrhu koriste električnu energiju koju proizvode u svojim tijelima. U svim živim bićima - računajući i čovjeka - postoje mala količina električne energije. Medutim, čovjek nije u stanju usmjeravati ovu energiju i staviti je pod svoju kontrolu kako bi je korisno i racionalno iskoristio. Aktualne životinje (posebne vrste jegulja i raža), pak, nose struju od 500 do 600 volti i u stanju su je kontrolirati i koristiti protiv neprijatelja. Povrh toga, ova struja nema nikakvih negativnih posljedica za njih.

Potrošena energija se nakon izvjesnog vremena, kao baterija, puni i stvara se električna snaga koja je spremna za ponovnu upotrebu. Visoku električnu energiju u svojim malim tijelima ribe ne koriste samo kao mehanizam odbrane. Električna energija za ove ribe ima u isto vrijeme i veoma veliki značaj prilikom odredivanja smijera u tamnim morskim dubinama, osigurava im da osjete predmete a da ih i ne vide. Zahvaljujući ovoj energiji u tijelu, ribe su u mogućnosti odašiljati signale. Nakon sudara sa tvrdim predmetom, signali se mijenjaju i vraćaju nazad noseći ribi potrebne podatke o predmetu. Na taj način riba utvrduje udaljenost i veličinu predmeta.156

Specijalni sistem mržnjenja

Smrznuta žaba je neuobičajena biološka pojava. Ne pokazuje nikakve znakove života. Rad srca, disanje i cirkulacija krvi funkcije su koje su upotpunosti obustavljene. Medutim, nakon otapanja leda, žaba se, poput budenja iz sna, ponovo vraća u normalan život.

Živi organizam u smrznutom stanju je suočen sa nizom smrtnonosnih rizika.Žaba, medutim, ne nosi nijedan od tih rizika. Temeljna osobenost žabe je da u smrznutom stanju može proizvoditi velike količine glikoze. Poput dijabetičara, količina šećera u krvi žabe se povećava do veoma velikog nivoa. Zabilježeno je da količina šećera nekada dostiže vrijednost i do 550 mmol/l. (U normalnim okolnostima ova vrijednost kod žaba iznosi od 1 do 5, a kod čovjeka od 4 do 5 mmol/l.) Ovako pretjerano velika koncentracija glikoze u normalnim okolnostima može prouzrokovati veoma značajna poremećenja.

A pretjerano velika količina glikoze u smrznutoj žabi, pak, sprečava povlačenje vode iz ćelija i onemogućava slučaj skupljanja. ]elijska opna kod žaba je prilično propustljiva za glikozu, što omugućava da glikoza veoma lahko prodre u ćeliju. Velika količina glikoze u tijelu smanjuje tačku mržnjenja, na taj način dolazi do mržnjenja samo veoma male količine tečnosti u tijelu životinje. Istraživači su ustanovili da glikoza može hraniti i ćelije koje su smrznute. Pored toga što predstavlja prirodno gorivo za organizam, glikoza zaustavlja i mnoge metabolične reakcije, poput sinteze urina, te zbog toga ne dolazi do brzog trošenja različitih izvora hrane ćelija.

Kako dolazi do tako naglog i velikog porasta glikoze u organizmu žabe?

Odgovor je veoma zanimljiv: u tijelima živih bića postoji jedan specijalni sistem koji je zadužen za ovaj posao. Odmah nakon pojavljivanja leda na površini kože, u jetru stiže signal nakon čega ovaj organ odmah u glikozu pretvara jedan glikogen kojeg posjeduje. Još uvijek je nauci nepoznato svojstvo ovog signala koji se odašilja jetri. Pet minuta nakon pristizanja signala količina šećera u krvi se naglo počinje povećavati.157

Nesumnjivo je da se jedan sistem, koji će upotpunosti izmijeniti metabolizam u smislu podmirivanja svih potreba i to tačno u trenutku kada je to organizmu potrebno, ne oformljuje slučajno, već isključivo kao posljedica savršenog plana Stvoritelja. Nikakva slučajnost ne može prouzrokovati ovako besprijekoran i kompleksan sistem.

Albatros

Koristeći različite "tehnike letenja", ptice selice na minimalni nivo dovode potrošnju energije. Jedna od tih tehnika je uočljiva i kod albatrosa. Ove ptice, koje 92% svoga života provode na moru, posjeduju krila čiji promjer dostiže 3,5 metra. Najznačajnija specifičnost albatrosa je njegov stil letenja; satima može letjeti a da pri tome nikako ne mlati krilima. Tom prilikom, albatros klizi kroz zrak koristeći se vjetrom, a njegova krila su otvorena i u statičnom položaju.

Da bi se u statičnom i otvorenom položaju držala krila promjera od 3,5 metra, potrebna je dosta velika snaga. Unatoč tome, albatros u ovom položaju provodi po nekoliko sati. To, pak, postiže uz pomoć urodenog anatamskog sistema. Krila albatrosa u toku leta se blokiraju. Zbog toga nikako ne može koristiti snagu mišića. Krila se drže samo sa slojevima mišića, što osigurava veliko olakšanje prilikom leta. Ovaj sistem, takoder, smanjuje i energiju koju ptica troši u toku leta pošto albatros ne koristi energiju zato što ne mlati krilima i ne troši snagu da bi krila držao otvorenim. Višesatni let uz jedino korištenje vjetrom albatrosu osigurava neograničeni izvor energije. Naprimjer, u letu od 1.000 km albatros od 10 kg će izgubiti svega 1% od svoje težine. Ovo je veoma mali gubitak. Da bi se okoristio ovako primamljivom tehnikom, čovjek je, uzimajući albatrosa kao uzor, proizveo jedrilicu.158

Različiti sistemi vida

Vid je za mnoge morske životinje od krajnje važnosti sa pozicija lova i odbrane. Zbog toga većina morskih životinja ima oči koje su dizajnirane u idealnom obliku za podmorni život.

Na dubini preko 30 metara vidokrug se znatno smanjuje. Medutim, oči živih bića koja žive na ovoj dubini stvorena su u skladu sa ovim uvjetima.

Za razliku od kopnenih, podmorne životinje imaju sferična sočiva, koja su u skladu sa potrebama gustog okruženja u kojem žive. Suprotno očima oblika široke elipse koja su svojstvena kopnenim životinjama, oči sferičnog oblika su daleko prikladnije za gledanje pod morem; podešene su za gledanje objekata iz bliskog plana. A prilikom gledanja udaljene tačke, cijeli sočivni sistem se, uz pomoć jednog specijalnog mišićnog mehanizma smještenom u oku, povlači nazad.

Jedan od razloga što su riblje oči sferične je, takoder, i prelamanje svjetlosti u vodi. Zbog toga što je ispunjeno tečnošću koja je skoro iste gustine kao i voda, u oku ne dolazi do prelamanja svjetlosti prilikom oslikavanja slike nastale vani. Očno sočivo sliku u potpunosti izoštrava preko mrežnjače, te na taj način riba, za razliku od čovjeka, uspijeva krajnje jasno vidjeti pod vodom.

Zbog velikog nedostatka svjetlosti na morskim dubinama, odredene životinje kao što je hobotnica imaju izrazito velike oči. Životinje velikih očiju su primorane da na dubinama od preko 300 metara love blještanje koje šire bića iz okruženja. A naročito moraju biti osjetljive na tanke plave zrake koje se probijaju kroz vodu. Iz tog razloga u njihovim mrežnjačama se i nalazi veliki broj osjetljivih plavih ćelija.

Kao što se može i zaključiti iz navedenih primjera, svako živo biće posjeduje oči sa veoma različitim karakteristikama koje su u skladu sa njihovim potrebama, a to je jasan dokaz da su one u najidealnijem obliku stvorene od strane Sveznajućeg Stvoritelja, a nikako da su nastale slučajno i putem evolucije.

Prinudna seoba

Specifičnost riba lososa koje žive na Pacifiku je da se, zbog oplodnje, one ponovo vraćaju u rijeke u kojima su se izlegle. Bića koja jedan dio svog života provode u moru se, dakle, radi oplodnje vraćaju u slatke vode.

Početkom ljeta, kada kreću na put, boja lososa je blistavocrvena, da bi se na kraju putovanja njihova boja preobratila u crnu. Prije seobe približavaju se obali, pa tek onda kreću u proboj do rijeke ne ustupajući ni pred kakvim preprekama. Plivajući uzvodno, savladivanjem brana i slapova stižu do mjesta na kojem su izašle iz jaja. Na kraju ovog putovanja od 3.500 do 4.000 km, ženka polaže 3 do 5.000 jaja koja potom mužjak oploduje. U toku iscrpljujućeg puta i u toku polaganja jaja, losos pretrpljuje i znatno velike povrede. Nakon polaganja jaja ženka djeluje veoma premoreno, repna peraja se istroše, a boja kože počinje se mijenjati u crno. Isto to važi i za mužjaka. Nakon izvjesnog vremena rijeka biva preplavljena mrtvim lososima. Iz jaja će se, medutim, izleći nova generacija koja će, takoder, proći istu maršrutu.

Kako lososi uspijevaju u ovom putovanju? Kako, nakon izlaska iz jaja, uspijevaju doći do mora? Koje metode koriste u iznalaženju puta do mora? Ovo su pitanja koja još uvijek čekaju odgovor. U ovom kontekstu ima mnogo pretpostavki, ali definitivnog rezultata još uvijek nema. Koja je to snaga što losose primorava na put od nekoliko hiljada kilometara, na povratak na mjesto koje uopće ne znaju? Jasno je da postoji jedna superiorna Volja koja gospodari nad njima i koja ih usmjerava. To je Allah, Gospodar svih svjetova.

Sipa

Sipa ispod kože ima "kromotofor", odnosno jedan gusti sloj elastičnih pigmentnih kesica. Generalno, ovi pigmenti su žuti, crveni, crni i braon. Signalom koji se odašilja iz mozga, ćelije se šire i prekrivaju kožu tonom boje koja je u skladu sa okruženjem. Uz pomoć toga, uzimajući boju, recimo, stijene na kojoj se nalazi, sipa ostvaruje besprijekornu kamuflažu.

Ovaj sistem je toliko djelotvoran da uz pomoć njega sipa na sebi može iscrtati čak i pravilne pruge poput onih koje se nalaze na zebri.159

Koala

Ulja koja se nalaze u listu eukaliptusa u sebi sadrže takve sastojke koji su otrovni za mnoge sisare. Ovaj otrov je jedna vrsta odbrambenog hemijskog mehanizma kojeg eukaliptus koristi kao zaštitu od neprijatelja. Medutim, postoji jedno specifično biće koje je nadvladalo ovaj mehanizam i koje se hrani ovim lišćem. To je koala, životinja koja pripada jednoj vrsti iz porodice torbara... Na eukaliptusu koale i stanuju i hrane se njime, a i utoljavaju potrebu za vodom.

Kao i ostali sisari, i sama koala nije u stanju variti celulozu koja se nalazi u drveću. Zato je vezana za mikroorganizme koji mogu variti celulozu. Mjesto gdje su najčešće uočeni ovi mikroorganizmi je mjesto spajanja tankog i debelog crijeva, odnosno stražnji izraštaj crijevnog sistema - slijepo crijevo. Slijepo crijevo je najzanimljiviji dio koalinog sistema za varenje. Ova dijafragma ima ulogu jedne fermentacione komorice koja, odugovlačeći prolazak lišća, osigurava da mikrobi obave varenje celuloze. Zahvaljujući tome, koala uspijeva neutralizirati otrovno svojstvo eukaliptusovog lišća.160

Moć lova iz stabilne pozicije

Južnoafrička biljka "Sundew" hvata u zamku insekte uz pomoć svojih ljepljivih dlačica. Lišće ove biljke je obraslo dugim crvenim dlačicama, a vrh ovih dlačica je prekriven jednom tečnošću koja sadrži miris koji privlači insekte. Druga specifičnost tečnosti je njena prekomjerna ljepljivost. Idući prema izvoru mirisa, insekt upada u zamku i ostaje bespomoćno prilijepljen za ove dlačice. Cijeli list se nakon izvjesnog vremena preklapa nad insektom i probavljajući ga dolazi do potrebnih proteina.161

Neosporno je da je opremljenost ovakvom osobenošću jedne biljke, koja nema sposobnost pokretanja sa mjesta na kojem se nalazi, sasvim jasan dokaz jednog specijalnog dizajna. Uopće nije moguće da ovakav sistem lova nastane slučajno, a ni da ga razvije jedna biljka koja ne posjeduje svijest, a ni volju. U tom slučaju, nije moguće ni zaobići i zanijekati veličinu i postojanost Tvorca koji joj je dao ovu sposobnost.

Dizajn ptičijeg perja

Ptičije perje ima gradu koja na prvi pogled izgleda veoma prosta. Medutim, u toku pažljive analize susrećemo se sa prilično složenom gradom pera, koje je lagano, ali krajnje jako i vodonepropustljivo. Pero mora biti što je moguće lakše kako bi ptica mogla letjeti. Ono se sastoji od keratin proteina koji su u skladu sa ovom neophodnošću. Sa obje strane stabljike pera nalaze se žile, a na svakoj žili nalazi se oko 400 malih kandžica. Na svakoj kandžici se opet nalaze po dvije kukice zvane "barbule", kojih, dakle, na jednom malom ptičijem peru ima 800. Na ovim kukicama koje se nalaze naprijed, dakle na prednjim barbulama, opet se nalazi još po 20 manjih kukica. Ove kukice imaju ulogu da, poput fircanja komada štofa, dvije peruške vezuju jednu za drugu. Na samo jednoj peruški ima oko 300 miliona kukica, a broj kukica ukupnog perja jedne ptice iznosi oko 700 milijardi. Medusobna kompaktna povezanost kukica i kandžica perja ima jedan veoma značajan razlog. Perje toliko čvrsto mora biti pričvršćeno za tijelo ptice da ne smije opadati prilikom bilo kakvog pokreta. Uz pomoć mehanizma sačinjenog od kukica i kandžica, perje je toliko pričvršćeno na tijelu da ni jaki vjetrovi, ni kiša, a ni snijeg ne mogu biti razlog njihovog opadanja.

Perja ptice koja se nalaze na stomaku, repu i krilima medusobno su različita i po obliku i po funkciji. Dok dugo perje repa ima ulogu dumena i kočenja, perje na krilima ima ulogu da otvaranjem u toku ptičijeg lepršanja krilima širi površinu i poveća snagu u toku polijetanja.

Jedno biće koje ima moć hoda po površini vode: basilisk

Jedan od rijetkih takvih primjera predstavlja "basilisk", životinja sa slike koja živi u oblasti Srednje Amerike. Na prstima zadnjih nogu nalaze se zaklopci koji basilisku omogućavaju treptanje po vodi. Prilikom hodanja po kopnu, ovi zaklopci se podvijaju. U slučaju opasnosti, basilisk veoma velikom brzinom na dvije noge počinje trčati površinom rijeke ili jezera. Zaklopci na zadnjim nogama u meduvremenu se otvaraju, čime se osigurava veća površina "stopala", što, zapravo, i omogućava ovoj životinji hod po površini vode.162

I ovaj originalni dizajn basiliska je takoder jedan od sasvim jasnih dokaza svjesnog stvaranja, a ne slučajne evolucije.

Fotosinteza

Neosporno je da biljni svijet ima najvećeg udjela u tome što je površina Zemlje mjesto na kojem je moguće živjeti. Biljke ponovo regeneriraju zrak kojeg izdišemo, uravnotežavaju temperaturu planete na kojoj živimo te, takoder, uspostavljaju ravnotežu gasova u atmosferi. Kiseonik u zraku kojeg udišemo proizvodi se od strane biljaka. Značajan dio naše ishrane opet zauzimaju biljke. Karakteristika biljaka da osiguravaju ishranu za čovjeka je, kao i sve ostale funkcije, jedna posljedica posebnog dizajna u njihovim ćelijama.

Razlika izmedu biljnih ćelija, na jednoj, i ljudskih i životinjski ćelija, na drugoj strani, u tome je što biljne ćelije imaju moć direktnog korištenja Sunčeve energije. Energiju preuzetu iz Sunčeve svjetlosti pretvara u hemijsku energiju i veoma specijalnim metodama pretvara u hranu. Ovaj biljni proces poznat je pod imenom fotosinteza. Zapravo, ovaj proces ne obavlja cijela ćelija, nego samo kloroplast, okrugla ili jajolika tijela u površinskim stanicama biljaka koja biljkama daju zelenu boju. Ova malena zelena tjelašca koja je moguće vidjeti samo uz pomoć mikroskopa jedine su laboratorije na svijetu koje su u stanju Sunčevu energiju odlagati u organske supstancije.

Ukupna svjetska količina supstancije koju hloroplasti proizvedu u toku godine iznosi oko 200 milijardi tona. Ovo je jedna proizvodnja koja ima životni značaj za sve živo na planeti. Ova proizvodnja ostvaruje se kao posljedica jednog krajnje složenog hemijskog procesa. Reakcija pigmenta hlorofila, koji se u hiljaditim količinama nalaze u hloroplastu, na svjetlost odvija se u nevjerovatno kratkom vremenskom intervalu koji iznosi samo hiljaditi dio sekunde. Iz tog razloga je još uvijek nemoguće pratiti veoma mnogo procesa koji se odvijaju u hlorofilu.

Pretvoriti Sunčevu svjetlost u elektro ili hemijsku energiju je proces koji je, kao što je poznato, moderna tehnologija uspjela nedavno realizirati. U ovom procesu koriste se uredaji visoke tehnologije. Medutim, biljna ćelija koju je nemoguće opaziti prostim okom ovaj proces na krajnje besprijekoran način obavlja već milionima godina.

Ovaj savršen sistem još jednom nam predočava stvaranje. Fotosinteza kao jedan od krajnje složenih sistema je svjesno projektiran mehanizam, odnosno mehanizam koji je stvoren od strane Allaha dž. š. Na jednom mikroskopskom prostoru smještenom na listu biljke smještena je jedna jedinstvena fabrika u kojoj se realizira ovaj složeni proces. Ovaj besprijekorni dizajn je jedan od nebrojenih dokaza da je sve živo stvoreno od strane Allaha, Gospodara Svjetova.