18. Relativnost Vremena i Realnost Sudbine

Zajedno sa onim što smo do sada izložili, postignuta je kategoričnost da u biti ne postoji "trodimenzijalno mjesto", da je to jedna predrasuda apsolutno zasnovana na percepcijama i da se cijeli život odvija u "neprostoru". Tvrditi suprotno ovome predstavlja praznovjerje koje je daleko od razuma i nauke, pošto ne postoji niti jedan valjan dokaz o fizičkom postojanju Svijeta.

Ova situacija ruši prvu hipotezu koja predstavlja osnovu materijalističke filozofije. Ova hipoteza pretpostavlja da je materija apsolutna i neuništiva. Druga materijalistička hipoteza je hipoteza po kojoj je i vrijeme apsolutno i beskonačno, a što je, takoder, praznovjerje kao i prva hipoteza.

Poimanje vremena

Percepcija zvana vrijeme je, zapravo, metod usporedivanja jednog trenutka sa drugim. Ovu tvrdnju možemo ilustrirati slijedećim primjerom: Ako udarimo u neki predmet, pojavit će se jedan odreden zvuk. Kada nakon pet minuta ponovo udarimo u isti predmet, ponovo će se pojaviti zvuk. čovjek misli da je izmedu prvog i drugog zvuka protekao odredeni period i to naziva "vremenom". Medutim, u trenutku kada čuje drugi zvuk, prvi zvuk se sastoji samo od imaginacije u mozgu. To je samo podatak koji postoji u mozgu. Usporedujući trenutak u kojem živi sa onim iz memorije, čovjek postiže percepciju vremena. U slučaju da nema ove usporedbe, ne bi postojala ni percepcija vremena.

Isto tako, čovjek pravi usporedbu kada kroz vrata ude u jednu prostoriju, a potom ugleda kako drugi čovjek sjeda na fotelju koja se nalazi na sredini prostorije. U trenutku dok čovjek, kojeg je vidio, sjeda u fotelju, slike vezane za njegovo otvaranje vrata i kretanje prema sredini prostorije samo su podaci koji se nalaze u mozgu. Percepcija vremena pojavljuje se kada napravimo usporedbu izmedu ovih slika i trenutka kada čovjek sjeda u fotelju.

Ukratko, vrijeme postoji pravljenjem usporedbe izmedu odredenih imaginacija koje se skrivaju u mozgu. Ako čovjek ne bi imao memorije, onda mozak ne bi mogao praviti komentare ove vrste, a prema tome ne bi se obrazovala ni percepcija vremena. Razlog zbog kojeg neko kaže "ja imam trideset godina" je u činjenici da se u mozgu skupilo odredenih podataka koji pripadaju aktualnom broju godina. U slučaju da nema memorije, ne bi mogao razmišljati o tolikom vremenskom periodu i komunicirao bi samo sa "trenutkom" u kojem živi.

Naučno objašnjenje nadvremenosti

Iznoseći primjere mislilaca i naučnika koji su o ovom pitanju izrazili svoj stav, nastojat ćemo ovo pitanje detaljnije razjasniti. Nobelovac, poznati profesor genetike i mislilac, François Jacob, u svojoj knjizi Igra mogućnosti kaže slijedeće o toku vremena unazad:

"Filmovi koji se prikazuju unazad pružaju nam mogućnost da zamislimo kako bi izgledao svijet u kojem bi vrijeme teklo unazad. Jedan svijet u kojem bi se mlijeko u šoljici odvajalo od kafe i skakalo u zrak kako bi dospjelo do posudice za mlijeko; jedan svijet u kojem bi svjetlosni snopovi, umjesto izviranja iz svog izvora, izlazili iz zida i sabirali se u svom izvoru; jedan svijet u kojem bi zapanjujućom suradnjom bezbroj kapljica iz vode izbacilo kamen koji bi poslušno poskakivao da bi se smjestio u šaku djeteta. Ali, u ovakvom svijetu u kome vrijeme teče naopako će, na isti način, biti naopako okrenuto i formiranje pamćenja i moždani razvoj. Isto će biti i sa prošlošću i budućnošću i svijet će nam apsolutno izgledati onako kao što već izgleda."180

Zbog toga što se naš mozak navikao na ustaljeni sistem redoslijeda, svijet ne funkcionira kao u primjerima iz prethodnog citata i mislimo da vrijeme uvijek teče naprijed. Medutim, ovo je odluka koja je nastala u našem mozgu i zbog toga je sasvim relativna. Nikako ne možemo znati kako vrijeme u stvarnosti teče, ili da li uopće i teče. A to pokazuje da vrijeme nije apsolutna činjenica, da je samo jedan oblik percepcije.

Da je vrijeme jedna percepcija, potvrdio je i najveći fizičar XX stoljeća, Albert Einstein, svojom općom teorijom relativiteta. U svojoj knjizi Univerzum i Einstein, Lincoln Barnett je o ovom pitanju napisao slijedeće:

"Zajedno sa apsolutnim kosmosom, Einstein nije uzimao u obzir ni pojam nepromjenjljivog i konstantnog univerzalnog vremena koje teče iz beskonačne prošlosti u beskonačnu budućnost. Veliki dio nepojmljivosti koja okružuje teoriju relativiteta rodila se iz njegovog neprihvatanja da je osjećaj vremena takoder jedan oblik percepcije kao i osjećaj za boju... Kako god je kosmos jedan mogući slijed materijalnih bića, i vrijeme je jedan mogući slijed dogadaja. Vremensku subjektivnost najbolje objašnjavaju Einsteinove riječi: "Individualni životi nam izgledaju organizirani u jednoj seriji dogadaja. Dogadaji kojih se sjećamo iz ove serije su kao poredani po mjeri ‘prije’ i ‘poslije’. Iz tog razloga, za individuu postoji jedno ja-vrijeme, odnosno subjektivno vrijeme. Ovo vrijeme je samo u sebi nemjerljivo. U stanju sam napraviti takvu sponu izmedu dogadaja i brojeva da jedan veliki broj neće biti u vezi sa prethodnim dogadajem, već sa potonjim."181

Glede Barnettove izjave, Einstein je "pokazao da su kosmos i vrijeme takoder oblik opažanja i da ih, kao pojam boje, oblika i veličine, nije moguće odvojiti od svijesti". Prema općoj teoriji relativiteta "ni vrijeme nema posebno i neovisno postojanje od serije dogadaja kojim ga mjerimo".182

S obzirom da je i vrijeme percepcija, apsolutno je vezano za onoga ko ga percipira, ono je, dakle, relativan pojam.

Brzina toka vremena mijenja se prema referencama koje koristimo prilikom mjerenja. Pošto u ljudskom tijelu ne postoji prirodni sat koji bi precizno utvrdio apsolutnu brzinu toka vremena. Kao što je istako Lincoln Barnett: "Kao što ne postoji nešto zvano boja ako ne postoji oko koje će razdvajati boje, isto tako nije ništa nijedan trenutak, sat ili jedan dan ako ne postoji dogadaj koji će mjeriti vrijeme."183

Relativitet vremena na najjasniji način doživljava se u snu. Iako imamo osjećaj da je satima trajalo ono što smo vidjeli u snu, u stvarnosti je sve trajalo svega nekoliko minuta, pa čak i nekoliko sekundi.

Zadržimo se na jednom primjeru da bismo još više pojasnili temu. Zamislimo da smo smješteni u jednu posebno dizajniranu prostoriju sa jednim prozorom i da smo u njoj proveli izvjesno vrijeme. Neka se u prostoriji nalazi i sat kako bismo mogli vidjeti koliko smo vremena tu proveli. Neka nam, u isto vrijeme, bude omogućeno da kroz prozor pratimo izlazak ili zalazak sunca. Kada bi nam se nakon nekoliko dana postavilo pitanje koliko smo ostali u prostoriji, naš odgovor bi bio račun vezan za povremeno gledanje na sat, a i broj sunčevih izlazaka, odnosno zalazaka. Izračunali bismo, naprimjer, da smo u prostoriji proveli tri dana. Ali, ako nam dode osoba koja nas je zatvorila u prostoriju i kaže da smo, zapravo, u prostoriji ostali dva dana, da sunce nije pravo, nego vještačko i da je sat u prostoriji namjerno podešen da brže otkucava, tada naš račun ne bi imao nikakvog smisla.

I ovaj primjer ističe da se naše znanje o brzini vremena zasniva samo na promjenjljivim referencama percipijenta.

Relativitet vremena je konkretna činjenica koja je dokazana naučnim metodama. Einsteinova opća teorija relativiteta iznosi da se brzina vremena mijenja prema brzini nekog tijela i udaljenosti od centra gravitacije. Povećanjem brzine vrijeme se skraćuje, sabija se; radi teže i sporije, kao da se približava tački "stajanja".

Ilustrirajmo to jednim Einsteinovim primjerom. Prema ovom primjeru, dok jedan od blizanaca, koji su, normalno, iste dobi, ostaje na Zemlji, drugi kreće na put u svemir brzinom koja je približna svjetlosnoj brzini. Blizanac koji je otišao u svemir će pri povratku zateći svog brata dosta starijeg od sebe. Razlog tome je činjenica da je bratu u svemiru vrijeme sporije proticalo. Isti primjer možemo primijeniti na oca i sina: "Ako otac ima 27, a sin 3 godine, kada se nakon 30 zemaljskih godina otac vrati na Zemlju, sin će imati 33, a otac 30 godina."184

Nastanak relativiteta vremena nije u vezi s usporavanjem ili ubrzavanjem sata; relativitet vremena nastaje zbog različitih brzina rada od cjelokupnog materijalnog sistema do nivoa atoma. U jednom ovakvom okruženju u kojem se vrijeme kraća, teže funkcioniraju operacije poput otkucaja srca u ljudskom tijelu, dioba ćelija i moždane aktivnosti. čovjek nastavlja sa svojim svakodnevnim aktivnostima, uopće ne primjećujući usporavanje vremena.

Relativitet u Kur’anu

Sasvim je neosporno da nas ova otkrića moderne nauke dovode do zaključka da vrijeme nije apsolutna činjenica, kako to smatraju materijalisti, već da je to jedna relativna percepcija. Zanimljivo je da je ova činjenica, koju nauka nije primjećivala do XX stoljeća, saopćena u Kur’anu koji je objavljen prije 14 stoljeća. U svojim ajetima Kur’an sasvim jasno čovjeku stavlja do znanja da je vrijeme relativan pojam.

Naučno potvrdenu činjenicu da je vrijeme jedna psihološka percepcija, da se, shodno dogadajima, mjestu i uvjetima, različito percipira moguće je pročitati u dosta kur’anskih ajeta. Prema kur’anskom saopćenju, naprimjer, jedan cijeli ljudski vijek je veoma kratak period:

Bit će onog Dana kad vas On pozove, i odazvat ćete se, hvaleći Ga, i pomislit ćete da ste ostali samo malo vremena.(Al-Isra’, 52)

A na Dan kada ih On sakupi učinit će im se da su boravili samo jedan čas u danu, i jedni druge će prepoznati... (Yunus, 45)

U odredenim ajetima ističe se da su ljudske percepcije vremena različite, te da je čovjek u stanju, u biti, veoma kratak period percipirati kao veoma dug. Kao ilustracija ovome mogu poslužiti ajeti koji govore o polaganju računa na ahiretu:

A koliko ste godina na Zemlji proveli?" - upitat će On. "Proveli smo dan ili samo dio dana" - odgovorit će -, "pitaj one koji su brojali." "Pa da, kratko ste proveli" - reći će On - "da ste samo znali!" (Mu’minun, 112-114)

A, u drugim odredenim ajetima upozorava se na činjenicu da vrijeme u različitim okolnostima protiče u različitim brzinama toka:

...A samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju. (Al-Hajj, 47)

K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje. (Al-Ma’arij, 4)

On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje. (As-Sajdah, 5)

Citirani ajeti predstavljaju sasvim jasna svjedočenja o relativitetu vremena. A, činjenica da se ovaj zaključak, do kojeg je nauka stigla tek u XX stoljeću, obznanio Kur’anom prije 14 stoljeća jedan je od dokaza da je Kur’an objavljen od Allaha, apsolutnog Gospodara mjesta i vremena.

Kur’anski stil, koji je korišten u još dosta ajeta, sasvim jasno ističe da je vrijeme jedna percepcija. Na ova izražavanja naročito je moguće naići u pričama. Naprimjer, prema jednoj kur’anskoj priči, Allah je jednu grupu vjernika, ehl-i Kahf, u dubokom snu držao preko 300 godina. Kada su, potom, bili probudeni, mislili su da su u snu proveli jedan veoma kratak vremenski period; nisu bili u stanju tačno procijeniti koliko su spavali:

Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili. (Al-Kahf, 11-12)

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?" - upita jedan od njih. - "Ostali smo dan ili dio dana" - odgovoriše. - "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali" - rekoše. (Al-Kahf, 19)

Situacija iznesena u slijedećem ajetu je, takoder, jedan vrlo značajan dokaz da je, u biti, vrijeme psihološka percepcija:

Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: "Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?" I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživje i zapita: "Koliko si ostao?" - "Dan ili dio dana" - odgovori. "Ne", reče On -, "ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje, - nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga - da te učinim dokazom ljudima -, a pogledaj i kosti, - vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo." I kad njemu bi jasno, on povika: "Ja znam da Allah sve može!" (Al-Baqarah, 259)

Kao što se vidi, ovaj ajet otvoreno naglašava da je Allah lišen vremena, za razliku od čovjeka koji mu je zavisan. Glede primjera iz prethodnog kur’anskog ajeta, čovjek nije u stanju čak ni poimati dužinu vremena provedenog u snu. Bilo bi, u ovom slučaju, krajnje iracionalno tvrditi da je (kao u iskrivljenoj materijalističkoj logici) vrijeme apsolutno.

Sudbina

Postojanje vremenskog relativiteta upozorava nas na jednu veoma značajnu činjenicu: da je relativitet toliko promjenjljiv da jedno vremensko razdoblje koje za nas traje milijarde godina u jednoj drugoj dimenziji može trajati čak samo jednu sekundu. čak, jedan veliki vremenski period od nastanka univerzuma do njegovog kraja u drugoj dimenziji može trajati, ne jednu sekundu, već samo jedan "trenutak".

Upravo ovdje je bit jedne činjenice koja se zove sudbina, a to je ono što većina ne može shvatiti, a i ono što materijalisti ne shvaćajući i poriču. Sudbina je Allahovo znanje svih dogadaja iz prošlosti i budućnosti. Jedan značajan dio čovječanstva ne može poimati sudbinu, te postavljaju pitanje kako Bog može znati ono što se nije dogodilo. Medutim, "nerealizirani dogadaji" samo su za nas nerealizirani dogadaji. A Bog nije podložan vremenu i prostoru, što je, inače, Sam i stvorio. Iz tog razloga, za Allaha su svi dogadaji iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jedno i već su se dogodili.

Kako na ovu činjenicu upozorava Opća teorija relativiteta, Lincoln Barnett objašnjava u knjizi Univerzum i Einstein. Prema Barnettu, fenomen postojanja u potpunom značenju može "sa svom svojom veličanstvenošću poimati jedino jedan kosmički mozak". 185 Volja, koju Barnett formulira kao "kosmički mozak" je znanje i um Allaha - Gospodar univerzuma. Kako god smo mi u stanju s lahkoćom u jednom trenutku vidjeti jedan lenjir kao cjelinu, sa njegovim početkom, sredinom, krajem i svim jedinicama izmedu toga, Allah, isto tako, u samo jednom trenutku zna cijelo vrijeme, kojem smo mi podložni, od njegovog početka do njegovog kraja. A, živeći u vremenu, čovjek samo biva svjedokom sudbine koju je za njega Allah stvorio.

U meduvremenu, treba skrenuti pažnju i na površnost iskrivljenog poimanja sudbine koje je veoma rasprostranjeno u masama. U ovom iskrivljenom poimanju preovladava jedno sujevjerno mišljenje po kojem je Allah za čovjeka odredio jednu "sudbinu" koju čovjek u datom trenutku može izmijeniti. Naprimjer, za čovjeka koji je preživio neki kritičan trenutak u životu koristi se jedna laička formulacija kao "pobijedio je sudbinu". Medutim, svoju sudbinu niko ne može promijeniti. čovjek koji je preživio odredeni kritični trenutak nije umro zbog toga što u njegovoj sudbini nije bilo propisano da umre. Izgovaranje formulacije "pobijedio sam sudbinu" od strane onih koji sami sebe zavaravaju, a i njihovo psihološko stanje je takoder dio njihove sudbine.

Pošto je, sudbina Allahovo znanje i za Allaha, Gospodara cijelog vremena i prostora, koji u jednom trenu zna svo vrijeme, sve je zapisano i već završeno.

Da je za Allaha vrijeme jedna cjelina, razumijemo i iz stila koji je korišten u Kur’anu; odredeni dogadaji, koji se za nas još nisu dogodili, u Kur’anu se objašnjavaju kao dogadaji koji su se već davno odigrali. Kao ilustracija mogu poslužiti ajeti koji govore o čovjekovom polaganju računa pred Allahom na ahiretu, a koji se iznose kao dogadaj koji je već okončan:

I u rog se puhnulo, i umrli su oni na nebesima i oni na Zemlji, ostali su samo oni koje je Allah odabrao; poslije se u rog po drugi put puhnulo i oni su, odjednom, ustali i čekali. I Zemlja je svjetlošću Gospodara svoga zasjala i Knjiga se postavila, vjerovjesnici i svjedoci su dovedeni, i po pravdi im se svima presudilo, nikome se nije nepravda učinila; svako je dobio ono što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio. Oni koji nisu vjerovali u gomilama su u džehennem natjerani... A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama su u džennet povedeni... (Az-Zumar, 68-74)

Drugi primjeri o ovom pitanju su slijedeći:

I svako je došao, a s njim i vodič i svjedok. (Qaf, 21)

I nebo se razdvojilo - tada je labavo bilo. (Al-Haqqah, 16)

I džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagradio: naslonjeni na divanima, oni u njemu ni mraz ni žegu neće osjetiti. (Ad-Dahr, 12-13)

I kada se džehennem svakome ko vidi ukazao. (An-Nazi’at, 36)

Danas su se oni koji su vjerovali - nevjernicima podsmijavali. (Al-Mutaffifin, 34)

I grešnici ugledaše vatru i uvjeriše se da će u nju pasti, i da im iz nje neće povratka biti.(Al-Kahf, 53)

Kao što se vidi, ovi dogadaji, koji će se, za nas, dogoditi nakon naše smrti, u Kur’anu se iznose kao dogadaji koji su se već dogodili i koji su okončani. Pošto Allah nije podložan relativnoj dimenziji vremena kojoj smo mi podložni. Allah je sve dogadaje poželio u nadvremenu, to je čovjek uradio i svi ovi dogadaji su doživljeni i dovedeni do kraja. Allah nas u slijedećem ajetu upoznaje sa činjenicom da su se svi dogadaji, i mali i veliki, dogodili uz Njegovo znanje i da su zabilježeni u jednoj Knjizi:

Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (Yunus, 61)

Zabrinutost materijalista

Teme o materiji, nadvremenu i natprostoru koje su izložene u ovom poglavlju knjige su, u biti, veoma jasne činjenice. Apsolutno to nije, kao što je i naprijed istaknuto, filozofija ili način razmišljanja, već naučni rezultati koje je nemoguće pobiti. Pored toga što je to jedna tehnička činjenica, ni dokazi koji se zasnivaju na razumu i logici ne pružaju mogućnost drugoj alternativi o ovom pitanju: univerzum, zajedno sa materijom, od koje je načinjen, i vremenom, jedna je slika-tvorevina. Jedan, dakle, sklop percepcija.

Materijalisti osjećaju poteškoće u poimanju ovoga. Ako se, ilustracije radi, ponovno vratimo na Politzerov primjer autobusa, uočit ćemo da, iako mu je tehnički poznata činjenica da ne može izaći izvan percepcija, Politzer je to mogao prihvatiti samo za odredene dogadaje. Za njega se, dakle, dogadaji prije udara autobusa formiraju u mozgu, ali u trenutku kada autobus vrši udar, dogadaji izlaze iz mozga, čime postižu svoju materijalnu realnost. Logička defektnost u aktualnom slučaju je sasvim jasna; i Politzer je upao u Johnsonovu zabludu po kojoj "šutam kamen - noga me zabolje - dakle - kamen postoji". On nije u stanju poimati da je i sila, koja se osjeća prilikom udara autobusa, u biti, samo jedna percepcija.

Stvarni podsvjesni razlog zbog koga materijalisti ne mogu shvatiti ovo pitanje je osjećaj velikog straha od činjenice sa kojom će biti suočeni u trenutku kada shvate. Da čak i samo "naslućivanje" ovog pitanja naučnike-materijaliste vodi u nespokojstvo i strah, Lincoln Barnett ovako objašnjava:

Dok su filozofi sve materijalne činjenice doveli na nivo percepcija svijeta-siluete, naučnici su sa strahom i nespokojstvom naslućivali granice ljudskih čula.186

Materijalistu zahvati veliki strah kada se objašnjava činjenica po kojoj su vrijeme i materija samo percepcije. Pošto su materija i vrijeme, za njih, jedina dva pojama apsolutnog postojanja. To su gotovo njihovi idoli kojima se klanjaju, s obzirom da vjeruju da su (uz nezaobilazni evolucioni put) materijalna i vremenska tvorevina.

A kada osjete da je univerzum u kojem žive, Svijet, njihova tijela, ostali ljudi, filozofi-materijalisti koji ih plijene svojim idejama, ukratko sve - samo percepcija, cijelo njihovo biće obuzima osjećaj prestravljenosti. U jednom trenutku se udaljava i gubi sve ono na što su se oslanjali, u što su vjerovali i od čega su očekivali pomoć. Osjete, zapravo, jedan vid bespomoćnosti koju će osjećati na Sudnjem danu, a koja je opisana u slijedećem ajetu: I oni će se toga dana Allahu pokoriti, i propast će ono što su potvarali. (An-Nahl, 87)

Od ovog trenutka, materijalisti ulažu napore u samoubjedenje u realnost materije, iznose, o tom pitanju, svojevrsne "dokaze"; udaraju rukom o zid, šutaju kamenje, viču, galame, ali se nikada i nikako se ne mogu osloboditi istine.

Kako god se materijalisti sami žele riješiti ove činjenice, isto to nastoje udaljiti i iz mozga ostalih ljudi. Pošto su svjesni da će se objelodaniti primitivnost njihove filozofije i neosnovanost njihovog pogleda na svijet, te da će izgubiti bazu kojoj će iznositi svoje stavove ukoliko ljudi shvate stvarnu suštinu materije. Strah u kome se nalaze je razlog njihove ovolike unespokojenosti zbog činjenica koje su ovdje iznesene.

Allah nas upozorava da će se na ahiretu pojačati ovaj strah nevjernika. Allah će im se tada ovako obratiti:

A na Dan kada ih sve sakupimo, pa upitamo one koji su druge Njemu ravnim smatrali: "Gdje su vam božanstva vaša koja ste bogovima držali?" (Al-An’am, 22)

Nakon toga će se nevjernici uvjeriti da, u biti, ne postoji ništa, imeci za koje su, u toku ovosvjetskog života, Bogu ravnim smatrali. I ovoj činjenici nas Allah u Kur’anu obavještava:

Gledaj kako će oni sami sebi lagati, a neće im biti onih koji su bili izmislili! (Al-An’am, 24)

Dobit vjernika

I dok unespokojava materijaliste, činjenica da su materija i vrijeme percepcije s druge strane izaziva sasvim suprotnu reakciju kod vjernika. Veliku radost osjećaju oni koji vjeruju u Allaha, kada shvate tajnu koja okružuje materiju, pošto je to činjenica koja predstavlja ključ za rješavanje svih pitanja. U trenutku kada se ovaj ključ okrene, nestaju sve tajne. čovjek koji je možda osjećao poteškoće pri poimanju mnogih pitanja uz pomoć ove činjenice doći će u položaj da to sa lahkoćom shvati.

Na taj način postaju jasna ustaljena pitanja, poput pitanja smrti, dženneta, džehennema, ahireta i promjene dimenzije, te se sa lahkoćom dolazi do odgovora važnih pitanja, kao što su: "gdje je Bog?", "šta je bilo prije Njega?", "ko Ga je stvorio?", "koliko će trajati zagrobni život?", "gdje se nalaze džennet i džehennem?", "da li oni postoje i sada?" i sl. Postaje, takoder, pojmljiv sistem Allahovog stvaranja univerzuma ni iz čega. To je čak takva tajna uz pomoć koje postaju apsurdna pitanja kao "kada?" i "gdje?". Pošto, u ovom slučaju nestaju i vrijeme i prostor. U trenutku poimanja neprostornosti, postaje sasvim jasno da se, zapravo, sve, i džennet, i džehennem i Svijet, nalaze na istom mjestu. A, u trenutku poimanja nadvremenosti, postaje jasno i to da se sve dogada u jednom trenu; ništa se ne očekuje, vrijeme ne protiče i sve se već dogodilo i sve je već okončano.

Uporedo sa poimanjem ove tajne, dunjaluk za vjernika počinje ličiti na džennet. Gube se sva materijalna nespokojstva, podozrijevanja i strahovi koji tište čovjeka. čovjek shvata da cijeli univerzum ima samo jednog Gospodara, da On Svojom voljom oblikuje materijalni svijet i da se jedino prema Njemu mora orijentirati.

Poimanje ove tajne je najveća ovosvjetska dobit.

Zajedno sa ovom činjenicom, postaje razumljiva i još jedna veoma značajna kur’anska činjenica koje smo se i naprijed dotakli: činjenica da je Allah čovjeku "...bliži od vratne žile kucavice" (Qaf, 16) Kao što je poznato, žila kucavica se nalazi u samom čovjeku. Ne može, glede materjalističkog pogleda na svijet, postojati udaljenost koja je čovjeku bliža od njegove unutrašnjosti. Ova činjenica se, medutim, može jednostavno objasniti činjenicom neprostora. Kao što je očito, i ovaj ajet se bolje poima uz pomoć ove činjenice.

Eto, to je istina. Mora se imati na umu da za čovjeka nema drugog prijatelja i pomoćnika osim Allaha. Ne postoji ništa osim Allaha; kod Njega ćemo tražiti pribježište, od Njega ćemo tražiti pomoć, On je jedino apsolutno biće koje će nam odgovoriti...

Gdje god da se okrenemo, Allahovo lice je tamo...