U početku je svoju borbu Musa, a.s., vodio protiv Faraona. Njegov narod, odnosno sinovi Israilovi, prije njega živjeli su kao roblje podvrgnuti raznim presijama. Iz tog razloga su, kada su se za to oformili uvjeti, napustili Egipat. To, međutim, ne znači da su svi oni bili iskreni vjernici. Među njima je bilo i onih koji su, unatoč tome što nisu vjerovali, djelovali pod psihologijom mase. Sasvim je izvjesno da je veliki dio njih Musaa, a.s., doživljavalo kao političkog lidera koji ih je spasio tiranije. A zbog toga su se, umjesto pokoravanja istinskoj vjeri, uvijek, kada bi im se ukazala prilika, nastojali vratiti svojoj staroj idolopokloničkoj vjeri. To je, pak, razlog što su se u svim prilikama borili protiv Musaa, a.s., i radili na skretanju sa istinske vjere koju je on donio i propovijedao.
Allah, dž. š., je sinove Israilove prvo podijelio na dvanaest različitih grupa:
Some of the Children of Israel failed to develop a deep-seated faith in their hearts. Even they dared to ask the Prophet Moses (pbuh) to show them Allah:
I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!" - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti... (Al-A'raf, 160)
Vjeru u Allaha, dž. š., veliki dio sinova Israilovih nije uspijevao potpuno smjestiti u svoja srca. Štaviše, jednom su od Musaa, a.s., zatražili da im se Allah, dž. š., ukaže. Kao izraz pretjerane drskosti, u skupini su nastupili govoreći da neće vjerovati ukoliko im se ne ukaže:
I kada ste uglas rekli: "O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!" - munja vas je ošinula, vidjeli ste. (Al-Baqara, 55)
Vidljiva odlika ovog nevjerničkog naroda je to što su stalno bili u gramzljivom i nezahvalnom psihičkom stanju. Da bi ih spasio od gladi, Allah, dž. š., im je poslao jedno mudžizansko jelo. Unatoč tome što je ovo jelo, za koje sa u Kur'anu kaže da je ''mana i prepelice'', bilo Allahov ićram, sinovi Israilovi su se, nakon izvjesnog vremena, počeli žaliti na to jelo:
I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!" A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. (Al-Baqara, 57)
i kada ste rekli: "O, Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, i krastavica, i pšenice, i leće, i luka crvenoga!" - on je rekao: "Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? Idite u grad, imat ćete ono što tražite!"... (Al-Baqara, 61)
Ovdje, na sasvim očit način, još jednom do izražaja dolazi nezahvalnost Musaovog naroda, sinova Israilovih.
Musaov narod nije uspio istinski razumjeti vjeru u koju ih je Musa, a.s., pozivao. Kao što smo i prije istakli, svome vjerovjesniku su bili poslušni ne radi postizanja Allahovog zadovoljstva, već vjetovatno zato što su ga doživljavali kao moćnog i odlučnog lidera.
Uvijek su nastojali izmijeniti vjeru, koja im se objavljivala, i prilagoditi je svojim prohtjevima i okvirima stare vjere. Ne uočavajući njenu jednostavnost i čistotu, radili su na tome da svoju vjeru dovedu u zamršeno i teško stanje, da sebi načine kumire; da, otežavanjem usmjeravanja ka Alahu, dž. š., to uvrste u svoje običaje i da kumire koriste kao posrednike.
Ova čudna logika otežavanja vjere vidljiva kod sinova Israilovih se na najočitiji način objašnjava u jednom kazivanju u suri Al-Baqara. u ovom kazivanju Allah, dž. š., sinovima Israilovim naređuje da zakolju kravu. Zatraženo je bilo samo prinošenje žrtve klanjem krave, i Musa, a.s., to saopćava svome narodu. Što se tiče sinova Israilovih, oni otežavaju ovu veoma jasnu i lahku naredbu. Allah, dž. š., od njih traži samo klanje krave, a oni se, iako se to ne traži od njih, upuštaju u detalje misleći da vjera treba biti teška i složena. Upuštajući se u nebitne i nepotrebne detalje, odlaze toliko daleko da Allahovom Vjerovjesniku, koji se nalazi među njima, govore "Zbijaš li ti to s nama šalu?":
A kada je Musa rekao narodu svome: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", - oni upitaše: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" - "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" - reče on.
"Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", - rekoše - "da nam objasni kojih godina ona treba biti." - "On kaže" - odgovori on - "da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!"
"Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", - rekoše - "da nam objasni kakve boje treba biti." - "On poručuje" - odgovori on - "da ta krava treba biti jarkorumene boje, da se svidi onima koji je vide."
"Zamoli Gospodara svoga, u naše ime," - rekoše - "da nam objasni kakva još treba biti jer, nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći."
"On poručuje" - reče on - "da ta krava ne smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega." - "E sad si je opisao kako treba!" - rekoše, pa je zaklaše, i jedva to učiniše. (Al-Baqara, 67-71)
Kao što se objašnjava u navedenom kazivanju, Musaov narod je stalno pravio probleme u kontekstu izvršavanja Allahovih naredbi; kada je ova naredba došla u stanje kada je, zbog detalja koje su sami proizveli, gotovo neizvšiva, oni su pristali da je izvrše. Ono što se od njih tražilo bilo je, zapravo, vrlo lahko: trebali su samo zaklati kravu!
Pogledamo li i danas na jevrejsku vjeru, moguće je vidjeti da se, usloženo, nastavlja jevrejska logika detaljiziranja, objašnjena u kazivanju o kravi. u Talmudu, jevrejskoj vjerskoj knjizi, nalaze se najneobjašnjiviji detalji o svakodnevnom životu. Ilustracije radi, nalaze se apsurdni detalji o nebrojenim pitanjima, od toga kako se muzu krave do toga kako će se koristiti dim tamjana, koji apsolutno nemaju nikakve veze sa vjerom. A mjera ljudske vjere u jevrejstvu mijenja se prema nivou primjena ovih detalja. Suprotno tome, sasvim je zaboravljeno pitanje vjere u Boga i budući svijet, što predstavlja osnovu pobožnosti. Jevrejska vjera je došla u položaj cjeline pravila koja se trebaju primjenivati, a izgubljene su osnove vjere kao što su strah od Boga, Božije zadovoljstvo i ljubav prema Bogu.
Nakon što su izašli iz Egipta, Allah, dž. š., je, kao njihovu domo-vinu, sinovima Israilovim obećao jednu zemlju. O onome što su, prilikom ovog putovanja, činili Musau, a.s., i o nevoljama koje su mu priređivali, govorili smo na prethodnim stranicama. Sa pričinjavanjem nevolja oni su nastavili i kada su došli do Obećane zemlje:
A kada Musa reče narodu svome: "O, narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao;
O, narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni"-
oni rekoše: "O, Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući." (Al-Ma'ida, 20-22)
Allah, dž. š., im je nebrojeno puta pomagao. Provođenjem kroz more spasio ih je od Faraona i dao im ovu zemlju. Obećao im je da će sigurno pobijediti ako se budu borili protiv tamošnjeg razuzdanog naroda. Trebali su se osloniti na Allaha, dž. š., i pokoriti se Njegovom poslaniku. Međutim, usprotivili su se Musaovim upozorenjima i iz straha nisu ušli tamo. Istupila su samo dva čovjeka, koji su rekli da se treba pouzdati u Allaha i boriti se:
Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" (Al-Ma'ida, 23)
Unatoč ovim upozorenjima, sinovi Israilovi su se suprotstavili Allahovom Poslaniku i obratili mu se krajnje drsko i neuljudno:
"O, Musa," - rekoše oni - "dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!" (Al-Ma'ida, 24)
Obijest Musaovog naroda je već previše narasla. Došli su u položaj da više nisu slušali nijednu Vjerovjesnikovu riječ, da su mu se otvore-no suprotstavljali. Nato se Musa, a.s., obratio svome Gospodaru i zatražio da njega i njegovog brata Haruna odvoji od tog buntovničkog naroda:
"Gospodaru moj," - reče Musa - "ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!"
"Četrdeset godina oni će zemljom lutati" - reče On - "jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!" (Al-Ma'ida, 25-26)
Kao što se vidi iz navedenih ajeta, sinovima Israilovim je, nakon ove nepokornosti Allahu, dž. š., i njegovom poslaniku, četrdeset godina bilo zabranjeno to područje i oni tamo nisu mogli ući.
Musa, a.s., radio je na tome da svome narodu dostavi Objavu svoga Gospodara. Ulagao je velike napore kako bi svoj narod spasio od kumira i kako bi im objasnio pravu vjeru. Njegov cilj je bio da, radi postizanja Allahovog zadovoljstva, upozori ljude i spasi ih džehennemskih patnji. u tom kontekstu je vodio borbu protiv Faraona i radio na promjeni zabludjelih vjerovanja svog naroda. Radeći to, doživljavao je neprilike i od Faraona i njegovih pristalica, a i od svog naroda. Međutim, Musa, a.s., je bio odabrani rob, koji je sasvim predano živio za Allaha, dž. š., i Gospodar ga je spasio nevolja i belaja kako Faraonovih, tako i od onih koje su dolazile od njegovog naroda.
Sinovi Israilovi, koji nisu slijedili svoga vjerovjesnika, koji su okretali leđa povjerenoj im vjeri i koji su, govoreći ''Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte'', činili nezahvalnost, pouka su svim pravovjernima. Allah, dž. š., na slijedeći način upozorava vjernike da ne budu kao sinovi Israilovi koji su okrenuli leđa svome pejgamberu:
O, vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa. (Al-Ahzab, 69)
